Šetnja

Ponovno sam večeras popustio svojim prstima, jednostavno osjećam potrebu da ti neke stvari napišem. Sada dok na samom početku još prema vlastitoj volji skaču po tipkama, pošteno ti priznajem, ne pretjeruju i ne izazivaju previše moju dobrotu. Međutim, kad se uskoro među moje misli upletu oni poslovi za koje unaprijed znam da moraju uspješno završiti, tada ih smirujem i zajedno s njima potražim način s kojim ćemo najbezbolnije izbjeći međusobni sukob. Svjestan sam da u meni odavno postoji onaj mali čovječuljak koji neprestano zvoca i upozorava. Stalno čujem taj njegov glas, podsjeća na nepisana pravila ponašanja, ali ipak njegovu prisutnost pokušavam svesti na najmanji mogući napor.



Čini se kao da je svaki puta u pravu, ali ipak, bez obzira koliko mi je puta ukazivao na moje zablude ili opravdavano pojačavao moje sumnje, neprekidno ga upozoravam kako mora imati dobre namjere kada se prihvatim ovako ozbiljnog posla kao što je pisanje o tebi ili tebi. Ali pošto kod njega nije uvijek stvar samo u primanju savjeta i kod mene se javlja nevjerojatna želja za uzvraćanjem. Kao da mi želi stalno nešto dokazivati, a poznato mu je kako sam zbog tvoje dobrote ponekad sklon odbaciti sve one loše osobine kojih se itekako stidim. Kad bih i znao svaku riječ pametno iskoristiti moje dostojanstvo bi za njega ipak bilo upitno. Međutim, svakome pa i njemu mora se pokatkad oprostiti i prema tome dobro mi je poznata slabost nepotrebnog istrčavanja.

Eto, nakon uvodne šetnje po tipkovnici prsti su se napokon malo primirili. Ponekad je i njima potrebno sve prijeđene korake dobro izvagati, jer nije isto slijediti ili biti slijedeći. Bilo kakva usporedba prijeđenog puta s onim što sam na samom početku zamislio, a usput nisam ostvario, ne bi bila na mjestu ako sam taj put ne bi ispunjavao svrhu njihovih potreba za šetnjom. Po ovome što sam do sada napisao izgleda kao da smo stalno u pokretu i stalno samo šećemo! Nije ovdje riječ o stvarnim šetnjama, već o šetnji kroz tvoje dnevne i noćne mijene. Riječ je o onim unutarnjim šetnjama u kojima naizgled mirujem, a u stvari uz pomoć mašte istovremeno promatram i stižem u daleka prostranstva tvojih prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ta mi razmišljanja pomažu, moj grade, da nešto napišem o tebi, jer svaki puta kad udahneš ili izdahneš zabilježim nešto o tvom biću. Nema potrebe uvijek sve reći, osjećaji sami po sebi puno toga govore. Dovoljno je što su u stanju dokučiti parkove i ulice po kojima ti i ja šećemo. A kad se probudim, moji prsti prepoznaju te osjećaje i zato sa mnom s lakoćom pristaju krenuti u šetnju.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta