Zelena rosa parkova

Ponekad smo nagurani u gužvi tvojih ulica i povremeno nam se dogodi da zaboravimo uživati u spletu različitog zelenila, ali kad nas tvoji parkovi, kao ovih dana, posebno obilno napajaju harmonijom zelene rose, sve češće se zatičemo pod njihovim krošnjama. Doduše, njihov posao i jeste da dočekaju naš ulazak u bujno šuštanje lišća, i rastope sve naše nerede u jedinstvu prekrasnih tonova. Prolazeći između širokih sjena kestena osjećamo kako užurbano sa nas svlače nepotrebne svakodnevne slike i ostavljaju ih neka izblijede na granama vremešnih hrastova. Parkovi ne dopuštaju da nam u tim trenucima bilo što remeti mirno promatranje treperavih ptica u vlažnim odsjajima Drave. Upravo zbog toga, što znaju kako u napornoj vrevi teško podnosimo drhtanje srca, izuzetno se trude da uz njihovu pomoć ublažimo posljednje trzaje uzavrelog travnja koji uporno draži našu kožu. Toliko potrebnu smirenost nude nam i njihove klupe koje su preuzele obavezu da će pomesti sve naše zgužvane obrise ispod sebe.



Krećući se tvojim parkovima u potrazi smo za komadićem vlastitog zelenila, jer kroz dobru raspoređenost boja pronalazimo ravnotežu vlastitog mira. Šuštanjem lišća ili sa šumovima Drave upotpunjujemo osjećanje mirisa, a s bojama poboljšavamo svu tu ljepotu okusa. Kad prevlada toplina dana, pa zelena melodija prostruji našim pogledom, nema tih daljina koje nam smiju stajati na putu i sprječavati našu želju da istog trenutka zavladamo nad zelenim prostorima. Od želje do ostvarenja pokatkad nas dijeli samo stotinjak koraka, jer si se ti, moj lega, pobrinuo za to. Iz svakog tvog kuta dopire zelena rasvjeta kao neponovljiva rosa parkova. S njom nestaju tužne sjene, a kad god se pojavi okupa nas njena topla snaga. Sunce se u tom obilju zelenila uvijek nađe uvrijeđeno i zašuti, ali parkovi se samo nasmiju i onako šeretski nakrive svoje šešire. Puste nas u sebe i mi nestajemo u njihovim mekanim zagrljajima.

Zapnemo li negdje na tvojim ulicama, možemo se uvijek sigurno skloniti u tvoje zelene oaze. Ako u nama ipak progovori nervozno znojenje prstiju, a na kratko se nađemo u njihovim rukama, bilo kakva potraga za nama prestaje. Tu postajemo tihi i jednostavni jer njihovo nam utočište, kad smo nesigurni i kad ne znamo kamo bi sa sobom, bez ikakvog recepta daje lijek za dušu.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta