ANU predstavio Osječane, kandidate na EU izborima

Premda sami ne sudjeluju u izborima za Europski parlament, Aktivni nezavisni umirovljenici – izvorna osječka politička stranka – pozvali su sve Osječane koji se natječu pod različitim stranačkim zastavama na zajedničko javno predstavljanje i tribinu na kojoj će govoriti o temama važnim populaciji koju zastupaju. Od šestero najavljenih, pozivu predsjednika ANU, Drage Šerića, preksinoć se odazvalo se četvero – Biljana Borzan s liste SDP-a, Davor Brmež u ime stranke Pametno, Stjepan Čuraj za HNS i Damir Jurić, predstavnik Amsterdamske koalicije.

Stjepan Ribić iz HDZ-a ispričao se oduženim predizbornim aktivnostima na području Siska, a Nikolini Budimir bilo je žao što joj vodstvo Živog zida nije odobrilo nastup. Pred punom dvoranom GČ Gornji grad četvero kandidata mudro su iskoristili promidžbene minute, svjesni kako među njima samo Biljana Borzan ima realne šanse za osvajanje zastupničkog mandata, ali i da su predstojeći euroizbori dobra prilika za zauzimanje pozicija uoči domaćih parlamentarnih izbora u jesen 2020. godine.


Za svo četvero kandidata „67 je previše“. Složili su se sa sindikalnom referendumskom inicijativom da građane ne treba prisiljavati na rad do 67. godine života, ali i da im ne treba ograničavati pravo na rad sve dok mogu, žele i hoće raditi ili svoj posao doživljavaju kao poziv i misiju.

Odlučnost triju posljednjih hrvatskih vlada da granicu za odlazak u mirovinu podignu na 67 godina, što je trend u razvijenijim zapadnoeuropskim zemljama u kojima se znatno podigao prosječan životni vijek, Borzan doživljava kao nekritičko podilaženje Europskoj komisiji koja je preporučila pomicanje granica odlaska u mirovinu na prostoru cijele EU.

„Očekivana životna dob u Hrvatskoj kraća je od one u zapadnoeuropskim zemljama zbog manje kvalitetne zdravstvene zaštite pa se ne možemo izjednačavati s njima niti po dobi odlaska u mirovinu. Nije isto kada njihov građanin u mirovini provede prosječno dvadesetak godina, a naš upola manje. Nije dobro uvoditi niti opću dobnu granicu nego bi valjalo kategorizirati zanimanja prema vrsti i težini posla te odrediti dob za odlazak u mirovinu za svaki tip rada“, ističe Biljana Borzan.



Brmež je istaknuo nepovoljan broj zaposlenih u odnosu na umirovljene koji je gotovo izjednačen, dok u Švicarskoj, primjerice, na jednog umirovljenika ide troje zaposlenih. Složio se s Damirom Jurićem koji je umirovljenike pozvao na bunt radi zaštite njihovih interesa, premda se od njih zbog poodmakle dobi i zdravstvenog stanja baš i ne očekuje takva vrsta aktivnosti.

Čuraj je podsjetio kako je radni vijek produljen zakonom iz 2014. s primjenom od 2038. godine te da je novim zakonom početak primjene pomaknut na 2033. Godinu. Očito je politika obiju vladajućih struktura u Hrvatskoj u tome pogledu jedinstvena.

„Takvom pristupu najviše zamjeram oštru penalizaciju onih koji nisu prikupili dovoljno radnog staža za odlazak u punu mirovinu. To postaje problem u kontekstu našeg tranzicijskoga grijeha iz devedesetih, kada smo mnoge zdrave ljude u naponu stvaralačke snage slali u mirovinu kako bismo tvornice u kojima su radili lakše rasprodali. To je dovelo do lošeg omjera broja zaposlenih i umirovljenih i posljedično do niskih mirovina“, tumači Čuraj.


Jedan od posjetitelja tribine, umirovljenik, bio je i samokritičan ustvrdivši kako su umirovljenici sami krivi što su im mirovine male jer nisu osigurali zaštitu svojih interesa u Saboru niti u europarlamentu:
„Mi umirovljenici nismo jedinstveni, podijelili smo se po različitim koalicijama i na 22 umirovljeničke stranke pa se nemamo pravo žaliti jer smo dobili što smo tražili“.

Damir Jurić pojasnio je kako je položaj hrvatskog umirovljenika samo odraz stvarnog stanja i malog brojem zaposlenih koji ne mogu financirati prevelik broj umirovljenih, skromnog BDP-a te isisanih mirovinskih fondova čiji je novac država proćerdala pa za isplatu mirovina mora izdvajati iz državnog proračuna.

„Prosječni hrvatski umirovljenik danas može računati na mirovinu u visini 40 posto prosječne plaće zaposlenih, a njemački dobiva 80 posto prosječne plaće.“

Rekavši kako se bez radikalnih promjena mirovinski sustav neće moći održati, bio je i sarkastičan:
„Mi moramo udvostručiti BDP kako bismo dostignuli zapadne zemlje. Postoji i druga varijanta na kojoj su dosadašnje vlade zdušno radile, a to je – prepoloviti broj stanovnika na dva milijuna (pod pretpostavkom očuvanja dosadašnjeg BDP-a). Nije, dakle, sve u razvoju, nešto je i u genocidu...“, bio je oštar Jurić.

Biljana Borzan „još bi se malo naslonila na profesora Jurića“ pa je nastavila u satiričnom tonu:
„Ne bih htjela zvučati nostalgično, ali u bivšem sustavu Crkva nije imala utjecaj na politički život. A ipak se, osim službi koje moraju funkcionirati, nedjeljom nije radilo, omjer zaposlenih prema umirovljenicima bio je 3,5 prema 1, prosjek mirovine 78 posto prosječne plaće, a danas nije ni upola toliko. Imali smo sustav koji 'nije ništa valjao' pa smo donijeli nova pravila i sada nam je 'sve super'. Zbog toga što smo si sami napravili u posljednjih gotovo tri desetljeća, EU se ne upliće u politiku mirovina država članica nego im ostavlja da svoje mirovinsko i zdravstveno osiguranje rješavaju u skladu s vlastitim mogućnostima i potrebama. EU nam može pomoći kroz razne projekte za olakšavanje života građanima starije životne dobi poput pomoći u kući, ugradnje dizala u stambene zgrade i sl. No, domovi za umirovljenike ne mogu se osnivati euro-sredstvima.“

Borzan: „EU nam je važnija od predsjednika RH“

Svi sudionici poklonici su članstva Hrvatske u EU, a njihov stav najslikovitije je opisao Jurić:
„EU je najvažniji saveznik hrvatskih građana u borbi protiv domaćih hajduka. Zato pozivam umirovljenike na demonstracije kako bi vlastima nametnuli svoj interes. Jer, predzadnji smo po stupnju razvijenosti u EU, a za pet godina prestići će nas i Bugarska. Tada ćemo biti najzaostalija i najsiromašnija zemlja EU-a, a Slavonija i Osječko-baranjska županija po tomu su na začelju Hrvatske. U Istri je stopa nezaposlenosti 2,8 posto i po tomu je na razini Njemačke, a u Slavoniji je oko 16 posto i mi smo na razini Bangladeša. Tu se nešto mora radikalno mijenjati. Očaj je naš važan saveznik i to duboko nezadovoljstvo možemo politički kapitalizirati. Imamo možda dvije ili tri godine za ozbiljne promjene i ako ništa ne učinimo, više neće imati tko to napraviti. Zato do parlamentarnih izbora možemo organizirati demonstracije i na tomu poraditi već ove jeseni“, radikalan je Jurić.

Zasad neuspio projekt ugradnje dizala u stambene zgrade koji bi bio financiran iz EU fondova, tek je bio spomenut na tribini. Borzan je dosadašnji neuspjeh u njegovoj realizaciji opravdala slabi uspjehom u povlačenju EU sredstava te izrazila nadu da će ga Ministarstvo staviti u plan za novo financijsko razdoblje 2021. godine, pa bi potom projekt prošao redovnim putem.

„Nisam uspjela ishoditi ni zabranu prodaje energetskih pića maloljetnicima, što se provodi u pojedinim članicama EU-a, a kod nas nema nikakvih mjera po tom pitanju. U EU se ništa ne dobiva na pladnju i za sve se morate izboriti, ali EU je ipak rješenje, a ne izvor problema kako se pogrešno misli“, ustvrdila je Borzan i pozvala na veći izlazak na izbore jer se dvije trećine zakona koje se donose u parlamentu EU-a tiču svakoga građanina Hrvatske, za razliku od odluka predsjednika RH koji ima vrlo malen utjecaj na naše živote, a puno veći odaziv na izbore.





Tekst i foto: Goran Flauder