Proljeće je otpočelo s kišom

Dugo nisam vidio Kerempuha.

Jako me obradovalo kada smo se konacno dogovorili da se vidimo, kada smo utanacili sve “obveze”, “rasporede”, “kalendare”, “agende” I kako se vec sve ovih dana ne nazivaju svi ti izgovori koje koristimo kako bi ,jel, tvrdoglavo ostali asocijalni I nikada nemali vremena za prijatelje…

“Skinkers”….klasicni lokalni PUB, odmah ispod mog ureda, onaj u Tooley Street-u…klasicne kockaste glave lokalnih dripaca, dobro pivo (pretpostavljam), lose vino, losa klopa, dobra atmosfera…sve u svemu, idealan poligon za susret dva stara prijatelja….prestara….predobra…

Naravno, magarac je kasnio onih njegovih mondenskih 20 minuta, ali vec se dugo na njega ne mogu naljutiti i davno sam naucio da 20 minuta ama bas nista nece promijeniti, niti da sam mogao naci iole pametnijeg posla.

Sjedimo tako nas dvojica i cakulamo, kao i uvijek, ni o cemu odredjeno, ali o svemu pomalo, ponekad i odvalimo po pola sata da ne progovorimo niti jednu jedinu rijec, a da se opet fantasticno razumijemo, sto i jeste glavni razlog zasto imam svega nekoliko Prijatelja na ovom svijetu…

Da, malo smo pod gasom, dim i guzva se upravno proporcionalno povecava na svakih petnaest minuta, ali tko bi to jos primjecivao…

“Sto se to dogadjalo s tobom krajem Sijecnja?”, rece Kerempuh, iznebuha, onako kako samo on zna, medju rogove, ali opet sa ljudskim standardima nemjerljivom kolicinom razumijevanja.

“Plava Ptica me po prvi put iznevjerila?”, rekoh.

“Ne seri”

Iznevjerila me na prvu loptu, ali mi je zato “on the long run” pomogla zaokruziti i sloziti gomilu nekih raznobojnih misli, saznanja, osjecanja koji su mi se toga vikenda ludirali po glavi kao da je tudja, koji su mi pred ocima padali i vrtjeli se kao Tetris sa greskom. Jos jedan u nizu vikenda provedenih gore, vec u najavi specijalan, zadnji pred moj odlazak u London.

Bilo je hladno, sto je na Floridi vrlo relativna stvar…mora da je bilo 18 ili 19 stupnjeva…uvijek sam se radovao tim vikendima, bio sam medju prijateljima i bio sam vrlo opusten svo vrijeme, te mi nikad nije bilo naporno 4 ili 5 sati voznje od Miami-a do gore, pogotovu sto mi i inace, u Plavoj Ptici nikakva distance nikada nije predstavljala problem.

Cuo sam nekada davno kako su Slavonci iskreno sretni samo u kuhinji, krevetu i na poslu…hmmm…nije da se ne slazem. Kuhali smo cijeli dan, zezali se i sve u svemu, nije se puno pominjao moj odlazak, mada je visio tu negdje u zraku…kao pauk gore u uglu sobe koji tek pocinje plesti svoju mrezu…visi na prvoj niti, pa polako i strpljivo dalje.

“Kakve to veze ima sa plavom pticom?”

“Hoces li da ti objasnim ili ne?”

“Ma hocu”, rece Kerempuh, “Samo uskoro vise necu biti u stanju da te pratim, potovo ako ova za sankom svako moje klimanje glave nastavi tumaciti kao odrijesene ruke da mi donese jos jednu kriglu”

Uvijek me je znao nasmijati svojom neposrednoscu.

“Sjecas li se kako sam ti davno rekao da je prava ljepota ono sto ne moze bas svatko vidjeti?”

Ljepota je ono nesto sto i ako ne vidis, onda mozes, pardon, moras dozivjeti kako bi znao cijeniti ljepotu jednostavnosti, jednostavnost ljepote, ljepotu svijeta oko sebe.

Zamislih se na tren, kad tu progovori moj pijani prijatelj:”Imam li dovoljno glup izraz lica, ili ti moram objasniti da mi nista nije jasno o cemu trabunjas?”

Pricam ti o situacijama kad si siguran da si dosao na vrata raja, budalo jedna pijana. Pricam ti o Kersovanijevoj ulici nakon kratkog ljetnjeg pljuska, pricam ti o odbojci u istom timu s Fanjom, koji je uvijek tu da ispravi svaku tvoju gresku, pricam ti stvarima koje 13 godina odbijas shvatiti, pa ti se odjednom iskolutaju pred ocima kao najbolji kirvajski kaleidoskop…pricam ti kako mi nije bilo lako otici odande…

Ne volim se oprastati, i ovo nije bio oprostaj, ovo je, na neki cudan nacin bilo upoznavanje, slijedece poglavlje….Plava Ptica vec podrhtava, natovarena stvarima, mi stojimo ispred kuce i vec se dvadeseti put pozdravljamo, a ja nikako da krenem…nesto me drzi…lenger izliven od neizgovorenih rijeci nikako da se odlijepi od dna.

Muskarci postoje da bi uspjesno folirali kako su jaki…tako i ja…”Bjezi unutra, hladno je”.

“Kakve to veze ima sa Plavom Pticom?”, upade mi u rijec, sad vec dobrano pod gasom.
“Plava Ptica je uvijek znala izabrati pravu glazbu za svako moje raspolozenje. Ovaj put je omanula. Prije no sto sam se osvijestio I uspio reagirati, zasvirala mi je “Proljece je otpocelo s kisom….Kao da je znalo da nas dijeli…” i prelijepi, pospani glas Ksenije Erker me je opet, po tko zna koji put razbio…”

Samo sam se nadao da me dezurni pandur na Fairbanks-u nece zaustaviti, jer nisam bio u stanju smisliti dovoljno dobro objasnjenje zasto su mi oci takve kakve jesu, a nisam drogiran…

Polako je podigao svoju maliganima otezanu glavu….konobarica se, naravno, odmah stvorila sa novom kriglom Guiness-a…i polako me pita: “Znaci, danas joj je rodjendan?”

“Kako znas?”

Znam tebe, stari moj.