Zapis vremena

Oduvijek sam oslonjen na vlastiti pogled prema zvijezdama, ali ovih dana uz tvoju pomoć osjećam koliko smo se ti i ja zaista na tom trnovitom putu upoznavanja približili. Valjda zbog razloga koji naknadno trebam otkriti, sve više primjećujem kako me u nekom smislu češće zaustavljaš, kao da želiš usporiti moje nestrpljenje i potkrijepiti dio znanja o sebi. Priznajem, opisujem te ponekad na način kojim uporno podsjećam koliko si prisutan u svima nama. Zbog toga mi barem ne smiješ zamjeriti, jer uvijek te nastojim prikazati srcem, a ne onakvog kakav zapravo jesi sa svim tvojim vidljivim manama i vrlinama. Vjeruj, moj lega, moja slika o tebi upotpunjuje onu našu univerzalnu želju da svoj život uljepšamo stvarima koje nas okružuju, ali istovremeno kad mogu pokušavam iste te stvari bolje razumjeti. Mišljenja sam kako smo u stanju snagom srca svakom predmetu dodati potpunije značenje i ako hoćemo možemo svaku riječ dodatno naglasiti, ali tako da je ne uljepšavamo, već da u određenom trenutku postane važnija.



Ovo je samo dio mojih svakodnevnih zapisa u vremenu u kojem se stalno pripremam na put u nadolazeću budućnost. Zato svakom slovu i svakoj riječi pridodajem određenu važnost i namjerno usporavam njihovo kretanje, jer ako se pažljivije posvete svemu onome što upoznajem, ostavljaju mi dovoljno prostora za snalaženje. Na primjer, dok prolazim tvojim ulicama svjestan sam da na svijetu odrasta barem milion sličnih ulica, ali ova kojom hodam je posebna, jer sam na njoj odrastao zajedno s tobom. Vodi me nekakvim prepoznatljivim razmišljanjem koje samo ti i ja razumijemo. U svemu postoji, pa i u škripanju automobilskih guma ili prelijetanju ptica preko tvojih krovova, taj naš uhodani smisao. Specifičan miris tvoga bića prilagodio me tvom postojanju kao što sam se ja tebe prilagodio u svome trenutku. Uzajamni smo u vremenu koje je satkano od sitnih koraka našeg poštovanja i jednostavnih očekivanja. Zapisani u različitim dobima sazrijevanja neprestano uočavamo kako naše učenje tek sada dobiva čvrsti oblik zagrljaja. Moramo priznati, naše maštovite ruke nisu uvijek na vrijeme prepoznale neiskustvo i nesnalaženje. Iako prilično dugo protječemo, moj lega, još povremeno iz nekakvih davnih pobuda dopiru zbunjujući glasovi koji se istinski trude da nas zbune. Zbog toga i pokušavam tvoj tisućljetni duh pretočiti u kap vremena, jer sam siguran da u toj kapi ostavljam zapis u kojem je utisnuto ovo naše vrijeme.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta