Stidljivo uzlijetanje mladosti

Stvari se na očigled svih nas po svemu sudeći ponavljaju. Činjenica je da se s godinama neprekidno nakuplja umor po fasadama, da kroz prozore ulaze maglovita iščekivanja, a sivilo postaje sve češća boja svakodnevnice. Sastajalište ptica na kojima smo se nekada uzdizali i sada postoje, ali naši davni letovi sad su zamijenjeni mladalačkim zanosom. Jednim dijelom to je i naša zasluga, jer smo šaljući svoja krila na zasluženi odmor, prepustili nebo. Služili smo se nebom kada je bilo vrijeme za to, a danas ne samo da nemamo vremena niti za stidljivi pokušaj uzlijetanja, već i fizički nismo u stanju. I sve bi to još nekako i bilo prihvatljivo da nas ovaj zrak ne golica uzvišenom potrebom za boljim i ljepšim. Naizgled nerješiva tajna, ali je barem unosna i trajna. Ponekad nam omogućava da sa zadovoljstvom promatramo neke od trenutaka u kojima smo jednostavno sami sebe zaboravili. Tako je i dok slavimo, sve nam se čini lako, jer oko nas nema ničeg drugog osim nezaustavljivog lebdjenja u kojem i mi zadovoljno plovimo. Koliko smo puta bili na obalama djetinjstva prisjećajući se vremena kad smo letjeli brže od ptica, a sada moramo priznati, jedva i oblake stižemo.



Kad nam se na tom našem utabanom putu ispriječi nečije veselje ponašamo se mrzovoljno i umjesto da prihvatimo činjenicu mladosti, podmećemo joj natmureni horizont kao da su njegovi odjeci jedino mjerilo od životne važnosti. Po našem učestalom podsjećanju na tmaste oblake, svatko bi pomislio kako samo pomoću njih odlučujemo hoćemo li priču o životu proslijediti nekom drugome. A sve u stvari ovisi o nama samima i to ne smijemo shvaćati olako, jer ne radi se o trzaju u kapi vremena. Kao i svi prije nas, ne znamo jednostavno mariti za sva uzbuđenja ako se događaju izvan nas. Činimo iste pogreške koje su i naši prethodnici činili. Dok sa strane promatramo, ne dopuštamo nikome da nas podučava niti podsjeti na ljepotu. A mladost je vjerovanje što doprinosi mirnijem razmišljanju, a ne samo shvaćanje o tome kako je bolje biti neupućen u mnoge stvari.

Neosporno je, svi nekamo jurimo, ali tješiti se kako je nama pri tome najteže ne može odgoditi nikakav umor a kamoli klonuće. To nije ništa drugo nego samo ponavljanje istih onih pogrešaka za koje smo uvjereni kako su se namjerno dokotrljale iz prethodnih vremena ne bi li omele naše korake. Zbog njih smo tako nestrpljivi u očekivanju i neprekidno razmišljamo kako će nas napasti kakav čopor izgladnjelih znatiželjnika. Saplećemo se o vlastiti prozirni strah i trčeći neumorno u krug ne primjećujemo koliko u tim ponavljanjima ima zaostalih oblika nesnalaženja naših prethodnika. Njihovi pokušaji da nas upozore uglavnom su bili uzaludni, jer nismo uvijek u stanju, koliko god se trudili, uz njihovu pomoć predvidjeti našu neizvjesnost. Ta silna nespretnost gura od nas mladost i zanemaruje njezinu ulogu. Ponekad je i ona sama neuspješna protiv praznine koju nam nameće samoća, ali tu nemoć ne možemo nikako drugačije opisati nego kao krhko staklo s kojim ne znamo postupati oprezno. Siguran sam da na uobičajenoj šetnji parkovima često puta iz nekakve zavisti umišljamo kako smo samo sjene onima koje tek dolaze. Zato prepustimo mladosti da ide dalje svojim putem. Ona ne priječi put, već ga i za nas krči svojom snagom i ljepotom.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta