Reljefom neba

Pomisao na Dravu uz tebe; tanka, izvijena, mokra, tiha, tvoja i smirena. Pomisao na tebe uz Dravu; zagrljen, nježan, siguran, ispunjen i zadovoljan. Pomisao na vas dvoje: znatiželjne, svjetlucave, zamišljene, zvjezdane, zemaljske i vatrene. Ne mogu vas razdvajati, moje lega, jer ste kao par ruku ili još bolje nezamislivi jedno bez drugoga. Drava je krvotok tvoga srce, a ti si duša njenih valova. Pomisao na mene, usidrenu lađu vašeg osmjeha; apsolutan i potpun, zaljubljen i nasmiješen. Moj se pogled razliježe usred vaših zagrljaja. Stoji u izbrazdanom osmjehu ravnice, a na obalama vašeg šaputanja, po nebeskom plavetnilu odrastaju moji koraci. To su samo neki od mojih zapisa i moja svakodnevna obećanja. Postoje još u meni bezbrojna zajednička okupljališta koja bih mogao u nedogled nabrajati.



Pomisao na mjesečinu u tebi; istkanu, blagu, glatku, nijemu i prozračnu. Pomisao na tebe pod mjesečinom; zagonetan, opor, omiljen i tajanstven. Pomisao na vas dvojicu; svestrane, mirisne, strasne i poželjne. Ne smijem vas razdvojiti, moje lega, jedan drugog nadopunjujete ljepotom vlastitog postojanja. Mjesečina je tvoja misao, a ti si njezino tijelo. Kad na zalasku dana pejzaži zvijezda postanu bistro jasni, kroz prste sutona nazirem djelić tvog univerzuma. Tada se kao bećar apsolutnog mraka zajedno s vama dvojicom počinjem skitati reljefom neba. U toj filigranskoj točnosti beskonačnog prostranstva, prepoznajem tvoje obrise kao neponovljivu igru svjetla i tame. I dok divlji vjetrovi dokazuju svoju upornost natapajući horizont kapima Drave, čitavim platnom sazviježđa dominiraju sjene tvojih ulica. Tvrdoglavo i ustrajno, poput kakvog oblaka šećem stazama svemira. Premda me ta modra slika podsjeća na zanos, neprestano nadopunjavam svoja razmišljanja. Rijetko ispravljam smjer svojih putovanja, jer svrstavan si među moje najbolje prijatelje i uvijek ti se vraćam. Pravi razlog zbog kojeg te poistovjećujem sa srebrom mjesečine, duboko je stoljetno iskustvo tvojih parkova. Tišina koja rastače svitanja cijelim mojim bićem.

Postoji i magla u tebi, ali dovoljna je samo pomisao na ljepotu tvoga srca, pa da na obroncima moje duše dozrijeva tvoja. Imam te u sebi i zato mi se ponekad dogodi da zrna prašine po kojima se još uvijek vitlaju moji dječački koraci, pronađu put do mene. Od tih prvih koraka pa do danas toliko je Drave proteklo niz tvoje osmjeh, toliko se mjesečine svuklo na tvojim obrazima, da jednostavno ne uspijevam sve te kristale zapamtiti. Međutim, ono što svakako osjećam, sigurnost je s kojom mi se svakodnevno obraćaš. Znam da to povjerenje obojici donosi zadovoljstvo.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta