Ispovijedanje osjećaja ili pritajeno drhtanje

Siguran sam koliko si upućen u to kako me večeras, zbog nekih nedovršenih razgovora s tobom, sve jače obuzima pritajeno drhtanje. Zato postavljaš okrutan zahtjev prema sebi i preuzimaš moju usamljenost, ne kao obavezu, već je iskreno prihvaćaš i prepuštaš se njezinom ispovijedanju. Slutiš kako do tebe ponovno dopirem sam, s onom vrstom samozatajnosti čija se dostojanstvenost uspinje prema najvišim nebeskim plavetima. Istovremeno ćutiš kako u meni ima previše vjetrovitih noći u kojima je penjanje na te vrhunce bilo uzaludno. Dobro znaš da je nebeski prostor izvor mog rasuđivanja, ali kad se u djeliću vremena u meni pojavi vihor, on itekako zna uzburkati podnošljivost samoće. U takvoj se boli rađaju novi oblici, da su svi ostali krikovi u usporedbi s takvim jecanjem duše, obična pjesma. Treba se, kažu, priviknuti na početnu nelagodu izazvanu pritajenim drhtanjem, ali treba li u takvim trenucima stati na stranu osjećaja ili popustiti pred voljom nepoznatog ruba i drhtati na prijetećem mjestu?



Razmišljam i slušam tebe kako šutiš. Promatram vrh katedrale, kako se i ovu večer sastaje s nebom. Pomažeš mi pogledom, pa povremeno prođem i preko bijelog trga, ali daleki obrisi sve češće donose mirise čežnje s kojom ću jednom morati progovoriti o zaboravu. Priznajem, mirisni me obrisi toliko još zbunjuju svojom ljepotom, da se moj željeni zanos, iako još uvijek pod jakim dojmom čiste plave svile nedavnih dodira, cijelim bićem ponaša nekako preplašeno. Ovdje, na samom početku svih mojih šetnji, gdje sam navikao da se tvoje bilo pretače u sve moje otkucaje, večeras protječem bojom nejasnog osmjeha. U samom sam središtu tvoga srca, ali ogromna vještina sakupljenih zagrljaja služi mi samo u najnužnijim slučajevima, jer ni tvoje biće ne smije biti uskraćeno za one trenutke u kojima te svatko od nas ponekad zatreba. Zato mi je večeras neuhvatljiva mirnoća tvojih zjenica, jer neprestano u kutu svoje duše osluškujem kako kroz zeleno sivu maglu mojih nadanja trepere svježi koraci odlaska. Pokušavam ih utišati, ali u ovoj teškoj tišini, u kojoj zvijezde i dalje nepomično plamte, ne skidam pogled s točkastih mjesta. Kao da očekujem kako će se njihovo svjetlucanje baš večeras spojiti u jedan veliki sjajni krug. Umjesto da im kao i do sada pomognem i rastrčim se s njima, uporno podržavam svaki njihov usporeni uzdah. Od svega, samo se gluha noć primiče i sve završava pokojom nejasnom iskrom. Kao da me nekakvo nadanje želi probuditi, ali do spasonosnog svitanja još je daleko.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta