10 dana Balkana
27.06.2007. 3:50
Ima tu nečega...
Možeš lagati sve i svakoga, ali samog sebe ne. Ne ide, na Balkanu svega fali, ali srca, duše, zabave i uzbuđenja nikako.
Jednom davno, kad sam bio vrlo mlad, izbrojao sam ravno 333 koraka od vrata moje sobe do najljepšeg centralnog trga u najljepšem gradu na svijetu. Uvijek sam volio onaj kontrast bijelog mramora i crnih, predivno nejasnih figura ljudi koji sjede i strpljivo broje sve one korake koji odzvanjaju žureći prema Korzo-u, utrčavaju u zadnju tresku ili naprosto ulaze u „Nama-u“ , Katedralu ili „Central“.
Mlado – ludo.....i naivno.
Tada sam još infantilno vjerovao u mnoge stvari kojih se sada još samo s tugom sjetim.
Ne znam je li to dio odrastanja ili već polagani početak nekog drugog procesa, ali sam prije desetak dana, ponukan nedavnim izljevima raznoraznih gluposti i inih idiotarija, ponovno krenuo brojati korake koji su potrebni ne bi li se prešla ista ona distanca.....Hmmmm.....
Ili su mi se koraci jednostavno smanjili.....
Prestao sam brojati kada sam došao do 333 333 koraka...kad sam shvatio da je moj trg sada 333 tisuće milja daleko i da mojih „građana“ više nema. Umjesto njih je tamo neki „self inflicted“ spomenik debeloj morončini, kome je na glavu nataknuta loša maska Ante Starčevića.
Strašno, prestrašno....
Pljunuh i zapjevah, onu nepopularnu pjesmu, o stijenama koje pucaju, potom sjedoh u automobil, i zaputih se na Jug.
***
Tamo gdje vječno sunce sja...tamo mi zadnjih godina sve više i više prija. U Skopju mi se uvijek čini da je vrijeme stalo još tamo krajem osamdesetih godina i ljudi su ostali pozitivni i normalni i taaako se fino zezaju.
Onoliko vremena koliko je nama trebalo da stignemo do Skopja, neki ljudi koje znam potroše za put to Atene ili Istanbula, ali pouzdano znam da nitko od njih ne staje kod svake birtije...red je!
Stigli smo predvečer, moj debeli kum je već bio organizirao i ekipu i restoran i provod...
Znate što? Tamo vrijeme zaista stoji. Ne primijetiš ni koliko si Mojito-a popio ne bi li se osvježio nakon dugog i iscrpljućeg putovanja, koliko si ćevapa pojeo u „Roulette-u“, koliko Mastika i žutih rakija ti je spržilo grlo, a kamoli koliko si ljudi upoznao, sa koliko si nepoznatih djevojaka plesao u „Cabrio-u“
Ti su mi ljudi takvo osvježenje, da se i sad naježim kad pomislim na njih...obožavam ih
Tutunoberačite....
Rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi....
Oni nisu zaboravili razgovarati o sportu, ženama, filmu....ne znam kad sam zadnji put ikoga tamo čuo da je nešto bistrio politiku, trabunjao o lovi i slično, oni žive danas, jebe im se što je bilo jučer, a sutra, kad dođe, neće biti ništa specijalno...samo drugo ime za danas.
Slično mojim životnim postulatima, doduše sa malim korekcijama i izmjenama, ali u biti, to je to.
Krvna grupa, što ćeš.
Već je bilo ohoho svanulo kad smo svratili „nakaj Kizo“ na „po edno kafence“. Kizo je najstariji (i jedini pravi) skopski biker, koji je još davnih dana otvorio „Saloon“ u koji se obično skupimo na kavicu dok se dogovoramo gdje ćemo na doručak. Kod Kize, uvijek ima nekih likova koji su tu, za šankom, barem dvadesetak godina, po slobodnoj procjeni i uvijek smo dobrodošli i uvijek je smrad prosutog piva, vlage, duhana, znoja dovoljno jak da te obraduje kad nogom šutneš ona drvena vrata iz kaubojskih filmova.
Smrdljivo osvježenje, azil ljudskih, prirodnih stvari u ovom sterilnom svijetu.
Bole i Pero, koji su prvi put u Skopju u ovoj varijanti, su bili puno pijaniji od mene, tako da sam ja bio taj koji je morao donijeti odluku, da li furamo nazad, ili ostajemo da se odmorimo.....tough call....
„Kume, sad smo jos dobri, ako ostanemo sada, ostat ćemo još tri dana, a nismo u treningu...bolje da idemo!“, rekoh
„Kako sakaš, kumčo“, reče Oli, „samo da znaš da si peder“.
***
Još jedna noć na cesti, uz nebrojene ulaske u boks, bilo da bi se dopunilo gorivo ili voda, bilo da bi se određene materije izbacile, ali sve u svemu vrlo okay.
Stigosmo u „Mic po Mic“. ...
Tu je dobro, staro društvo, tu je smijeh, tu su uspomene i tu je mozak na pašu, hladna Moccha kava kao spas...
I Čolić kad pusti glas...
Sve je tu.
I ona...
Nova, interesantna, intrigantna, samozatajna, opasna, nježna...
Dva velika oka...
Jedno se smije, drugo te zove....a oba snena.
I dugi razgovori na njenom balkonu, za tople ljetnje noći...
Noćno kupanje...dugo i bezazleno...
Vedro, tamno nebo, i....
Daleke misli neke....
***
I to je moralo doći...glava i srce su kad-tad morali ponovo uspostaviti kontakt, a realnost zove...
Kao smrt točna, kao osmijeh američke stjuardese srdačna...
Krećem nazad, u kišu i maglu....među ljude bez mašte, ipak,
Ostao je ključ od stana, zaboravljen upaljač i još ponešto...
Sve je tu...
Možeš lagati sve i svakoga, ali samog sebe ne. Ne ide, na Balkanu svega fali, ali srca, duše, zabave i uzbuđenja nikako.
Jednom davno, kad sam bio vrlo mlad, izbrojao sam ravno 333 koraka od vrata moje sobe do najljepšeg centralnog trga u najljepšem gradu na svijetu. Uvijek sam volio onaj kontrast bijelog mramora i crnih, predivno nejasnih figura ljudi koji sjede i strpljivo broje sve one korake koji odzvanjaju žureći prema Korzo-u, utrčavaju u zadnju tresku ili naprosto ulaze u „Nama-u“ , Katedralu ili „Central“.
Mlado – ludo.....i naivno.
Tada sam još infantilno vjerovao u mnoge stvari kojih se sada još samo s tugom sjetim.
Ne znam je li to dio odrastanja ili već polagani početak nekog drugog procesa, ali sam prije desetak dana, ponukan nedavnim izljevima raznoraznih gluposti i inih idiotarija, ponovno krenuo brojati korake koji su potrebni ne bi li se prešla ista ona distanca.....Hmmmm.....
Ili su mi se koraci jednostavno smanjili.....
Prestao sam brojati kada sam došao do 333 333 koraka...kad sam shvatio da je moj trg sada 333 tisuće milja daleko i da mojih „građana“ više nema. Umjesto njih je tamo neki „self inflicted“ spomenik debeloj morončini, kome je na glavu nataknuta loša maska Ante Starčevića.
Strašno, prestrašno....
Pljunuh i zapjevah, onu nepopularnu pjesmu, o stijenama koje pucaju, potom sjedoh u automobil, i zaputih se na Jug.
***
Tamo gdje vječno sunce sja...tamo mi zadnjih godina sve više i više prija. U Skopju mi se uvijek čini da je vrijeme stalo još tamo krajem osamdesetih godina i ljudi su ostali pozitivni i normalni i taaako se fino zezaju.
Onoliko vremena koliko je nama trebalo da stignemo do Skopja, neki ljudi koje znam potroše za put to Atene ili Istanbula, ali pouzdano znam da nitko od njih ne staje kod svake birtije...red je!
Stigli smo predvečer, moj debeli kum je već bio organizirao i ekipu i restoran i provod...
Znate što? Tamo vrijeme zaista stoji. Ne primijetiš ni koliko si Mojito-a popio ne bi li se osvježio nakon dugog i iscrpljućeg putovanja, koliko si ćevapa pojeo u „Roulette-u“, koliko Mastika i žutih rakija ti je spržilo grlo, a kamoli koliko si ljudi upoznao, sa koliko si nepoznatih djevojaka plesao u „Cabrio-u“
Ti su mi ljudi takvo osvježenje, da se i sad naježim kad pomislim na njih...obožavam ih
Tutunoberačite....
Rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi....
Oni nisu zaboravili razgovarati o sportu, ženama, filmu....ne znam kad sam zadnji put ikoga tamo čuo da je nešto bistrio politiku, trabunjao o lovi i slično, oni žive danas, jebe im se što je bilo jučer, a sutra, kad dođe, neće biti ništa specijalno...samo drugo ime za danas.
Slično mojim životnim postulatima, doduše sa malim korekcijama i izmjenama, ali u biti, to je to.
Krvna grupa, što ćeš.
Već je bilo ohoho svanulo kad smo svratili „nakaj Kizo“ na „po edno kafence“. Kizo je najstariji (i jedini pravi) skopski biker, koji je još davnih dana otvorio „Saloon“ u koji se obično skupimo na kavicu dok se dogovoramo gdje ćemo na doručak. Kod Kize, uvijek ima nekih likova koji su tu, za šankom, barem dvadesetak godina, po slobodnoj procjeni i uvijek smo dobrodošli i uvijek je smrad prosutog piva, vlage, duhana, znoja dovoljno jak da te obraduje kad nogom šutneš ona drvena vrata iz kaubojskih filmova.
Smrdljivo osvježenje, azil ljudskih, prirodnih stvari u ovom sterilnom svijetu.
Bole i Pero, koji su prvi put u Skopju u ovoj varijanti, su bili puno pijaniji od mene, tako da sam ja bio taj koji je morao donijeti odluku, da li furamo nazad, ili ostajemo da se odmorimo.....tough call....
„Kume, sad smo jos dobri, ako ostanemo sada, ostat ćemo još tri dana, a nismo u treningu...bolje da idemo!“, rekoh
„Kako sakaš, kumčo“, reče Oli, „samo da znaš da si peder“.
***
Još jedna noć na cesti, uz nebrojene ulaske u boks, bilo da bi se dopunilo gorivo ili voda, bilo da bi se određene materije izbacile, ali sve u svemu vrlo okay.
Stigosmo u „Mic po Mic“. ...
Tu je dobro, staro društvo, tu je smijeh, tu su uspomene i tu je mozak na pašu, hladna Moccha kava kao spas...
I Čolić kad pusti glas...
Sve je tu.
I ona...
Nova, interesantna, intrigantna, samozatajna, opasna, nježna...
Dva velika oka...
Jedno se smije, drugo te zove....a oba snena.
I dugi razgovori na njenom balkonu, za tople ljetnje noći...
Noćno kupanje...dugo i bezazleno...
Vedro, tamno nebo, i....
Daleke misli neke....
***
I to je moralo doći...glava i srce su kad-tad morali ponovo uspostaviti kontakt, a realnost zove...
Kao smrt točna, kao osmijeh američke stjuardese srdačna...
Krećem nazad, u kišu i maglu....među ljude bez mašte, ipak,
Ostao je ključ od stana, zaboravljen upaljač i još ponešto...
Sve je tu...
Objavio: Allende |
Komentari (35)
