Dragutin Tadijanović – Sto godina i još jedna

- Možda sam previše slobodan kad Vam se obraćam pismom, ali nekako osjećam da ćete pronaći vremena i pročitati pismo do kraja. To mi je dovoljan razlog što sam ga napisao. Susret s Vama, osjećaje koje ste mi tako jednostavno toplo i iskreno poklonili, Vaše dragocjeno vrijeme koje ste odvojili zbog mene i na kraju Vaš prostor u koji sam srdačno primljen, sve je to toliko bogato i neprocjenjivo, da se još uvijek osjećam neprobuđen. San u koji sam ušao 14. rujna 2004. u 14.30 sati, doslovno me opio. Moram taj neopisivi san dobro odsanjati, pa tek tada bistro i temeljito pregledati sve što ste mi poklonili. – Dio dojmova koje sam napisao u pismu Dragutinu Tadijanoviću nakon našeg prvog susreta 14. rujna 2004. godine.

Nisam navikao da me događaji ili ljudi na neki način posebno dotaknu, ostave dublji i neizbrisiv trag. No, što reći nakon dana u kojem me Dragutin Tadijanović počastio svojom osobnošću i poklonio mi toliko puno svog nepresušnog bogatstva? Njegovo književno i ljudsko biće, još uvijek odjekuje mojom dušom. Svaka mi je pojedinost važna. Ne postoje nevažne sitnice, jer slijed događanja me uvjerio kako se sve na kraju povezuje u jednu cjelinu koju jednostavno nazivam, život. Svaka kap kiše namjerna je, kao što je i svaka zraka sunca potrebna. Naše disanje i naše misli s kišom i suncem čine prirodni sklad. Život bez tog sklada bio bi bezbojan i monoton, isprazan i bez svoje topline.

Vjerojatno nije ni slutio da će me iznenaditi svojom prvom rečenicom s kojom je započelo naše poznanstvo. Nekakav miris spokoja i tišine miješao je škripu parketa sa našim koracima dok smo hodali kroz stan. Govorio mi je o tome, da nakon svih godina shvaća kako nije bio dovoljno intiman sa svojim životom. Odmah po ulasku u radnu sobu ugledao sam čuveni prozor sa kojeg mu je tolike godine mahala njegova pokojna žena Jela.. Umrla je u mjesecu travnju, ali atmosfera u sobi bila je takva, kao da će svakog trena ući i ponuditi nas kavom. Začuđujuće mirno Tadijanovićevo lice, cijelo vrijeme se nekamo smiješilo. Doveo me do mjesta na kojem ću provesti slijedeća četiri sata. Pokazivao mi je mnogobrojne osušene ruže, a bilo ih je svuda po policama, stolu i vitrinama, kao uostalom i knjiga, njegove druge najveće ljubavi. U njegovom stanu, Gajeva 2a, u Zagrebu, toliko blisko smo pričali, i svaki detalj koji mi je ponudio postao je dragulj u niski mojih životnih iskustava. Gospodin Tadijanović neprocjenjivi stvaralac i veliki mislilac nije se ustručavao otvoriti srce i dušu, meni nepoznatom i samo prolazniku kroz njegove sobe. Nimalo ne griješim kad ga smatram divom naše književnosti, neopisivim poticajom razmišljanja i ogromnom životnom snagom.

Krećući prema njemu, razmišljao sam u vlaku o temama našeg razgovora. Cijelo putovanje sam promatrao kroz prozor Slavoniju koju obojica toliko volimo. Osjećao sam da neću pogriješiti ako započnem razgovor o ljubavi koju najbolje poznajemo, jer svjetiljku ljubavi čitav svoj život nosimo u rukama, kako u svojoj pjesmi Svjetiljka ljubavi, iz 1983. godine, piše Dragutin Tadijanović. Ljubav je ta koja nas vodi. Ona je univerzalni dio naše duše. Od nje smo satkani i zbog nje postojimo. Kroz pogled ljubavi, sve poprima toplije boje, zvukovi su melodični, a mi se osjećamo kao prirodni dar dobro poznatog nam prostora i vremena u kojem jesmo. Osjećati, primati i davati te osjećaje, živjeti u njima i s njima, ispunjene je kojem svi težimo. Povijest nam kroz svoje učenje pokazuje koliko smo jedni drugima slični, bez obzira tko je kada i gdje živio. Pokatkad njene zakonitosti na nas djeluju upozoravajuće, ponekad utješno, ali jedno je sigurno, svi mi ovdje ili u nekom prošlom vremenu zatekli smo se na istom putu. Putu učenja i spoznaja, istine i razumijevanja. Taj put ne prolazimo sami, uvijek je ljubav s nama i u nama. Ljubav „šeće“ sa svime što nas okružuje. Ona vodi, prepoznaje i sve nas zajedno prihvaća. Njena primarna zadaća, ako smijem tako reći, jest odrastanje zajedno s nama. Kao što lišće svakog proljeća iznova kreće prema jeseni tako se ljubav kroz nas obnavlja, u svakome ima svoje posebne dodire i mirise. Za svakog je njegova ljubav nezamjenjiva i zato Tadijina neotrgnuta dunja miriše, a ptice preko voćnjaka odlijeću u duboku i gustu šumu. ( Pjesma o dunji i ptici, iz 1923. godine )

U Tadijanovićevom životu ljubav je imala najznačajniju ulogu. Od svih nas, on je najduže s njom ustajao i lijegao. Neprekidno i ustrajno čitavo su jedno stoljeće razgovarali. Bez nje ne bi mogao pisati niti bi njegov životni vijek bio toliko bogat i inspirativan. Prvi puta su se sreli u vrijeme kada se prošlo stoljeće još nespretno i bojažljivo rješavalo starih sjena minulih vremena. Neću reći da je davne 1905. godine, rođen Dragutin Tadijanović, već 04.11. prije sto godina i još jedne, u Rastušju pored Slavonskog Broda. Istina je da su on i sada već zaboravljeno stoljeće zajedno počeli učiti svoje prve korake. Tih prvih godina, djetinjstvo je mirisalo na dunje i toplu pogaču. U njegovim znatiželjnim očima okupljala su se godišnja doba, malom stvoru su nesebično pokazivala koliko je život lijep i bogat s njihovih plodova. I nisu pogriješila, jer dok su preko njegovih djetinjih obraza neprestano tekle tople i zlatne boje, znao je kao dijete uživati u njima, jednostavno i iskreno. Razumio je prirodu i radovao se onako kako treba, bez okolišanja i suvišnih pitanja. Moralo je iz tog obostranog razumijevanja nastati trajno prijateljstvo. Tadija nije uzalud zavirivao u nepresušni izvor života, već je prije gotovo sto godina, kada je započelo njegovo trajanje, postao neponovljivim svjedokom kroz tintu svoga pera. U njegovoj poeziji ima toliko slika ljubavi i svaka je za sebe jedinstvena. Te su slike odraz zajedničkih sastanka sa žitnim poljima, ili sanjana u predvečerje pod mirisnom trešnjom. U dubokom snijegu Tadijine rumene ruke još prave grude, a tamo gdje rosa kao suza blista proljetni vjetar ulijeće u zelene krošnje, kako pjesnik lijepo kaže u svojoj pjesmi Rano sunce u šumi, iz 1922. godine. Uvijek je znao sa prirodom, jer je priroda niknula u njemu.

Čovjek pamti mnoge stvari i ponekad zamara druge ljude sa svojim prisjećanjima. Pišući ove retke, kroz misli mi prolaze njegovi stihovi u kojima nikada nije bilo gorčine, srdžbe ili gnjeva. I zato su njegove dunje zauvijek s pticama u Pjesmi o dunji i ptici, iz 1923. godine. Njegova lirika je topla kao i susreti s njim. Treba je čitati, jer kao Tadijine ruke donosi osjećaj ljepote i pripadnost prirodi koja cvate neprestano zajedno s nama. Iako nas grozd obješen o plavetnilo Svemira upozorava na prolaznost, večernje ptice skrivene u lozju noći negdje bruje kao što u svojoj pjesmi, Grozd, iz 1985, godine kaže Tadija. Tako sam i otišao kasnog popodneva od Tadije. Praćen njegovom dobrotom osjećao sam kako osušene ruže po policama kao u mirisnim poljima liježu među nebrojenim knjigama.

Tadija,hvala.

Tekst: Zal Kopp