Ogledalo povjerenja

Sakrijemo li glavu u pijesak, ostat ćemo ipak cijelim tijelom na vjetrometini pogleda. Dušu ne možemo prevariti, moj lega, jer kad god zažmirimo i pomislimo kako smo privremeno obrisali svoj odraz, on se i dalje u ogledalu oslanja na izvor našeg obraza. Nesvjesnim bježanjem ustvari, izlažemo naš lik promatranju, a koliko dugo će ta naša prividna slika biti usamljena u prostoru i vremenu, zavisi o tome kakva je naša strpljivost. Isto kao što i neki oblici sjećanja samo privremeno ostaju urezani u ogledalo naše duše, tako i po intenzitetu pamćenja možemo odrediti koliko pripadamo vremenu u kojem jesmo. U zapisima što nas neprekidno stvaraju, naše mogućnosti dolaze do punog izražaja tek ako ih bojom, glazbom ili riječima precizno iskažemo. Za naše sklonosti, vjerovanja i razumijevanja itekako je važan neposredan razgovor između onoga što vidimo i onoga što osjećamo.



Često znamo odjekivati zrakom, ali to ne znači da smo istovremeno prisutni duhom. Razbijemo li jedno od tih ogledala osjetit ćemo nedostatak sebe i teško možemo kasnije pronaći neko određeno opravdanje i popuniti tu prazninu. Za nepotpuno razumijevanje, dakle samo naš vanjski izgled, dovoljna je jedna vrsta ogledala. Iskrivljena slika, na koju smo tako ponosni, zahtjeva jednostavne zahvate uljepšavanja. Za potpuno razumijevanje svega u nama, nije dovoljan samo sjaj uglačane plohe, već dodatno moramo objašnjavati sliku svoga bića. Kad sa površine našeg jezika započne govor, po snazi njegovih riječi može se odrediti kakva nam je namjera. Bez obzira koliko smo vješti, njihov se smisao uvijek duboko ureže u nečije pore. Fizičkim ispiranjem jezika ne oslobađamo sebe krivnje. Ako smo kojim slučajem ostavili neželjene otiske, moramo ih isprati riječima, ponašanjem i dokazivanjem. Međutim, po nekakvom zakonu inercije, umjesto da usporimo i ispravimo eventualne greške, započinjemo uvijek iznova tromo. Zahvaljujući našem petljanju dovodimo druge zablude, ali ako površinom jezika odjekne smionost, često puta to znači da je stigla istina. Ona je bojažljiva, a njezin glas je tih i plašljiv, jer dolazi iz našeg samopoštovanja. Znači, prije njenog dolaska treba istinski vrjednovati sebe, a zatim dati do znanja drugima kako se to odnosi i na njih.

Kad tvoje parkove zaspe mrak, taj istinski dogovor između tebe i neba, najčešće zakoračimo u ponor laži. Za razliku od mnogih smicalica, neiskrenost za nas ima najuvjerljivije argumente. Ima takvu moć zato što je duša bez ikakvih pitanja prima. Prodorna je i zalazi duboko u sam korijen iskrenih osjećaja. Ako se u taj mrak ušeću i naši nerazgovjetni zvukovi ili sa strane razlijemo boje nepovjerenja, tvoj način disanja postaje obazriv. No, ne trebaš se bojati, jer ne ogleda se stalno sumnja u našem srcu. Istina o tebi oduvijek je kao povjerenje s nama.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta