Tragovi

Stigli smo rano.

Svega nekoliko minuta nakon što su se seoski pijetlovi povukli da posrču poneko svježe jaje, ne bi li, sutra, otprilike u ovo isto vrijeme, ostali bez glasa, toliko potrebnog za buđenje svoje vjerne publike.

U tome je i problem, najvjernija publika je uvijek i najmalobrojnija...sve me više strah da taj jutarnji zbor još malo pa neće imati koga buditi u ovom, malom, (u)skoro zaboravljenom slavonskom selu.

Oni koji su imali kuda, otišli su...

Oni koji nisu htjeli otići, nisu se mogli pomiriti sa činjenicom da se svijet tom brzinom kvari i da je došlo vrijeme kad banda neki bivših loših đaka, te sadašnjih odličnih neradnika (što valjda uvijek i ide zajedno, odnosno u pogodnom trenutku i u pravom okruženju se još naziva i političarima, odnosno mediokritetima, civilizacijski retardiranim, seksualno isfrustriranim i nadasve pokvarenim jadnicima) sad treba da im objašnjava da su cijelog života bili budale...

Ti isti, vrijedni, kvalitetni i prostodušni ljudi čiji je svijet uvijek bio prelijepo jednostavan, teško su to podnosili, te mahom, kao kad se okupljaju u mobu za krunjenje kukuruza, odlučili da ne propuste zadnju četvrtinu, već preko reda odu pod skut onome, što im je, u najvećoj mjeri, dalo život, neke najveće sreće i najveći jad, a onda ih, kao da se ništa nije dogodilo, kao da im samo vraća ono što je davno otela na revers, bogom dana slavonska crnica opet rado primila u svoju branjevinu i prekrila debelom, zelenom perinom, kao mog deda-Stevu...

Tek onda, kad je on sahranjen, neke lekcije na koje baš nešto i nisam obraćao pažnju u školi su počinjale dobijati smisao....kruženje materije u prirodi...i tek tada, slučajno...postalo mi je jasno zašto je ova zemlja tako plodna...

***

Nekoliko sati ranije, vraćali smo se iz grada, umorni, pripiti, pospani...nije mi se išlo kući. Bilo je hladno i suho. Tipična gradska zima, siva i dosadna...čak me ni vjetar koji je jurcao po ulicama bježeći od mraka nije mogao prodrmati.

T. je drijemala na mjestu ko-pilota, polegnuta u stranu, ulijevo, glave lijeno nagnute prema bedemu između sjedala, njena desna ruka, naslonjena na moju, kao lopata na mješalici za beton, baš onda kad se pojavi klinac sa hladnim pivom u zelenoj flaši.

Najljepši su nesvjesni dodiri, davno sam to naučio...

Kad bih znao tko je izumio automatski mjenjač, spomenik bih mu podigao. Vjerujte mi, taj je imao djevojku koja voli zaspati u autu i bilo bi krajnje nekorektno tu nešto cimati i drndati, prebacivati brzine riskirajući da njena zaspala ruka zaluta i dotakne neki hladni komad plastike ili čelika.

Stigli smo i nisam imao srca da ju budim. Nije mi se spavalo i nije mi se išlo kući. Sve što bi se događalo kasnije mi je to u tom trenu izgledalo malo previše rutinski, malo previše kao „normalan slijed“....otići ćemo gore, završiti onaj „Chianti“ koji smo načeli pred polazak, neću joj dozvoliti da skine šminku onako kako bi to dolikovalo većini normalnih žena i vodit ćemo ljubav do iznemoglosti....

Nisam joj ja kriv što se zakačila za luđaka...
Meni je i ovako i onako svaki tren proveden sa njom i svaki onaj drugi kad nismo zajedno, a konstantno mislim na nju, vođenje ljubavi, ali to već ne očekujem da će puno ljudi shvatiti, zato ga često koristim kao štos...

Duminu...

Koja se neupućenima jako sviđa.

Nisam spavao, samo sam lutao....“Uzalud Vam Trud Sviraci“ na radiju, i njen nježan, pospan glas...

„Jesi li okay?“
„Jesam, lutko, nisam te htio buditi“
„Gdje si to bio?“
„Nije bitno“

Nije to bila laž, iako je vrlo trapavo zazvučalo. Nemam baš najbrži prekidač, kad me prekinu u lutanjima, pa makar to bila i ona kojoj je mnogo toga dozvoljeno.

„Povedi me tamo!“ reče polagano, bojažljivo...kao da u isto vrijeme u sebi govori „Be careful what you wish for...“, ali iskreno i mazno, kao i uvijek.

„Veži se!“ rekoh „Idemo da vidimo da li baka Marija još uvijek peče krofne subotom ujutru“

***

Uvijek je znala reći što treba i kad treba, i uvijek je znala šutjeti i uživati u trenutku....sve nedoumice ti kad-tad ionako budu objašnjene i ona je to jako dobro znala...nije ovo prvi put....

Isto onako kao što sam i ja znao, da tokom tih nekoliko sati, inače normalne vožnje, jedan moment joj nikako nije bio jasan. Puno netipičnih stvari koje je sa mnom doživljavala te zime ju nisu čudile, ali sam siguran da joj nikako nije bilo jasno da ja, zakleti protivnik istih, kupujem kutiju cigareta na pustoj benzinskoj pumpi nasred pustog autoputa u 4 sata ujutru...

Znam, lutko, znam...nisam normalan...

„Zato te i volim“ reče, kao da sam to sve izgovorio naglas....možda i jesam, ali to u tom trenutku apsolutno nije bilo bitno, ionako je sa svakom minutom koja je prolazila cjepkala kupone iz mog bloka sa tajnama i opasno se približavala kraju devetog kruga, jezgre do koje još nitko nikada nije stigao.

Trebalo mi je nekoliko minuta da odglavim tešku, smrznutu metalnu kapiju na ulazu u malo seosko groblje i utabam joj put kroz svježi, debeli, ravničarski snijeg, tih petnaestak metara do groba koji sam došao posjetiti...

Očistili smo snijeg, zapalili do pola izgorenu svijeću, koju je tko zna kada ugasio zločesti panonski vjetar, namignuo sam sijedom čovjeku sa crnim brkovima koji mi se smiješio sa crne mramorne kocke, zapalio cigaretu i ostavio ju na rubu.

Ništa nisam rekao....on je ionako uvijek razumio sve što mu nije bilo rečeno, a njoj je postalo jasno...da sam ju stvarno doveo na specijalno mjesto. Zasigurno je po mojim pomalo nespretnim kretnjama i mimici shvatila da je prva koju sam doveo ovamo, da sam uvijek ranije dolazio sam...nisam se okrenuo, ali znam da se nasmiješila zbog te nenadane počasti...

Znaš kako, uvijek mi je bilo draže biti sam sa sobom, nego sam u društvu...



Nastavili smo glavnom ulicom, kojoj nikad nije imponiralo biti glavna u selu koje ih ima ukupno četiri...ova je samo imala sreću pa je bila sastavni dio nekad prilično prometnog regionalnog puta prema Osijeku, odnosno prema Vinkovcima, odnosno prema Vukovaru, odnosno prema Bosni....zavisi iz kog se kuta gleda.

U centru, skrenuli smo u ulicu Braće Marčetića (koja se inače zove „Gornji šor“, ali zbog zbunjenih poslijeratnih poštara, majstori su joj nakačili ime neke braće za koju nitko nikad nije čuo). Odmah tu, na vrhu ružne čelične konstrukcije nalazi se teško zvono kog sam se uvijek plašio kad sam kao mali debeljko ordinirao ovim sokacima, kanalima i pašnjacima. Zastao sam i pogledao ga, polako, tugaljivo, svog zaraslog u korov i hrđu, sa konopcima koje godinama nitko nije povukao...

Znam da se djeca ovdje već odavno ne rađaju, ali zar je moguće da u ovom selu više nitko ne umire? O ne, samo se ljudima već dugo jebe i za žive, a kamoli za mrtve...i shvatih još jednom da je bit svih strahova zapravo vrijeme u kojima se događaju....danas mi je to samo gomila gvožđurije, a prije tridesetak godina sam, kad god bih ga čuo, trčao baki u naručje po zaštitu....kad god bi zazvonilo, znao sam da negdje u selu počinje sprovod....tada sam to tumačio kao da je baš u tom trenu netko umro...netko koga možda znam...netko tko me možda jučer povijao iz dvorišta jer sam mu plašio guske...netko čija mi je žena koliko jučer davala komad kruha, namazan svinjskom mašću i posut alevom paprikom kako bih na miru stigao do dedine kuće na ručak...

Opet je sve stvar perspektive....danas mi je potpuno normalno i nije mi problem sjesti u avion i desetak sati kasnije biti na drugoj strani svijeta, ali tada, tih trideset i kusur godina ranije, mi je onih 800 ili 900 metara kroz Donji Šor ili bagrenjak izgledalo kao put oko svijeta...

Nastavili smo polako, kroz pospani šor, prema „Ličkom ćošku“, gdje se sa krova treće kuće od kraja već izvijao gusti bijeli dim...budna je moja baka, naravno....

Odjednom mi je cijela slika oko nas postala crno-bijelom, vidio sam onu staru, blatnjavu ulicu moga djetinjstva, sjetio se kako smo od tog blata pravili topove, moga tricikla koji je dan-danas negdje na bakinom tavanu, prvih ringlova, mirisa svježih čvaraka, balota na uglu, Olge i Lise, dedinih voljenih konja, moje sestre koja uči seoski vez....čvrsto sam stisnuo njenu ruku, koja je nepogrešivo stajala u mojoj.....i promašio bakinu kuću....

Prošli smo taj čuveni „Lički Ćošak“ i nastavili kroz bagrenjak još stotinjak metara gdje sam zaustavio auto...nekako mi nije pristajao uz ove kulise...ovuda sam uvijek išao ili pješke ili na triciklu.

Ništa me nije pitala...

Nastavili smo pješke prema njivama. Rekao sam joj da ne staje na zaleđene površine...

„Zašto?“
„Zato što bara ispod tog leda može biti malo dublja nego što ti se to na prvi pogled čini“
„Ti to kao poznaješ teren!?“ reče podsmjehnuvši se, frajerski
„Gledao sam na Discovery Channel-u“

Poljubili smo se i nastavili dalje.

Hodali smo u tišini neko vrijeme, ruku pod ruku...da....za ruku se drže oni koji žele da im pripadnici istog spola na gradskim ulicama zavide na tipu ili butri...ali oni koji u ranu zoru šetaju velikom lenijom, bez publike, se drže ruku pod ruku, i obično se ona manja glava naslanja na šire rame...

Objašnjavao sam joj sve do najsitnijih detalja mog djetinjstva provedenog bez interneta i mobilnih telefona....

„Kuda sad, veliki Štrumpfe?“,
„Ne znam, Crveni Nosiću, možemo desno ka velikoj njivi, ili pravo prema krčevinama. Malo dalje ima još jedna račva, gdje opet možemo desno na pašnjak, ili lijevo prema Laslovačkom ataru....gdje god želiš...danas ti poklanjam ovo bijelo kraljevstvo“

Prišli smo djedovoj krčevini, koja je pri samom kraju imala jedan mali zeleni trokut, sa tri stabla i nešto žbunja. Nije joj bilo baš najjasnije...Mnogi me pitaju, koliko je to veliko, a ja kažem da ne znam....zapravo, kad bih se potrudio sjetio bih se neke cifre koja piše u gruntovničkim knjigama, ali u Slavoniji se nikada te stvari nisu mjerile brojkama. Uvijek bih rekao da je ogromno i nepregledno i da je to zapravo najvrijedniji komad zemlje koju je moj djed ikada posjedovao, iako u taj dio ove naše planete, nikada plug nije zašao...

„Kako to?“ začu se glas ispod zaleđenih obrva i kroz debeli šal
„To su Brijuni“
„????“

Kada se krčila šuma i kad su je pretvarali u oranicu, moj djed nije dozvolio da se ovaj kut posiječe, nikada nikome nije dao. U hladovini tog hrasta je bilo taman dovoljno prostora da umorni konji predahnu, a moj djed malo pruži i potegne gutljaj vode iz plastičnog „balona“...ne bi on to mijenjao ni za kakve Brijune, sa sve Cadillac-ima ili lavovima sa Vange.

Po ovim lenijama sam učio voziti auto, kad me ujak, prvi put kao osmogodišnjaka stavio za upravljač svog „Fiće“ iz 1975., tu sam milijun puta pao i poderao koljena, tu sam bos hodao kroz strnjake, onako, vukući noge da me ne bi ubolo, sjekao štapove kanalske vrbe i od njih pravio lukove i strijele, kidao i palio bambuse, lovio žabe...progutao tonu prašine u ljetnjim mjesecima...

Kroz jutarnju se maglu nazirala crkva, vodotoranj u Korogy-u, obrisi ciglane u kojoj smo se kupali, samo zato što su nam branili...danas ni mrtav ne bih skočio u onu vodurinu napuštenog ciglarskog bazena, punu tko zna kakvih otrova i crkotina, ali tada....imali smo slobodu da se razbolimo, padnemo, poderemo nove hlače, ukrademo lubenicu kod Ivana, u prolazu i gle čuda, nikome to nije smetalo...

Već vraćajući se nazad, zastao sam na samom početku djedove velike njive, idealno bijelo ravne...sunce se već izdizalo iznad magle koja se uvijek u rano jutro nastani iznad površine Vuke, i dječak na triciklu se opet probudio u meni...

Utrčao sam u polje, legao u debeli snijeg, raširio ruke i noge i ostavio otisak, veći nego ikada.

„Hajde!“ pozvah
„Luđaku“

Da....poludi sa mnom i prokotrljaj se po najčistije snijegu na svijetu...

„Volio bih te jednom slikati u ovakvo jutro, samu nasred polja, sa violončelom“
„Hmmmm...može“, reče T. „Samo, imam i ja jednu želju“

Pile moje, imam ih i ja nekoliko, pa šutim

„Koju?“
„Da nikad ne odrasteš. Da ti ove slike ostanu zauvijek. Znaš, nikako si nisam mogla ovo predočiti gledajući te u uredu i u raznim drugim ozbiljnim situacijama. Ovo je
fenomenalno, stvarno mi je drago što smo došli, ovo vrijedi, i vrijedi znati ovo sve, jer, sve mi je jasnije kako si stigao dotle dokle si stigao“

„Eh, postoji milijun mjesta na koje možeš stići, ali samo jedno sa kojeg možeš
krenuti...oni koji to zaborave, nisu ni svjesni u kolikom su problemu “

Krenuli smo nazad prema autu i prema selu, bez ijedne riječi....barem bez onih
Koje se izgovaraju naglas...

Pri kraju bagrenjaka, dođosmo na šor, pa polako s noge na nogu pored dvije kuće,sve do plave čelične kapije, koja je, čudnim sticajem okolnosti, tu postavljena baš na moj 5. rodjendan zamijenivši staru drvenu kapiju od crne, katranom premazane čamovine...sunce je već bilo prilično visoko, prvi susjedi su već polako počinjali praviti buku po dvorištima, goveda su tražila doručak, a kroz sitne rupice ornamenta, te kroz inicijale od kovanog željeza, tik iznad brave, tiho su se promaljali mirisi pečat čijih registara je odavno i zauvijek spržen u arhivi mojih grudi

„Je li to miris tih čuvenih krofni?“

Jeste, ljubavi.....

Stigli smo.....

Allende