Posveta

Iako mnogi svojataju ljubav, ona je samostalna. Kao takva odvija se jasno i glasno. Usprkos tome što nam se čini da je u ovom našem vremenu ogoljela do te mjere da se često bez ideje javlja u nama, ljubav nije rob naših navika. Od samih svojih početaka ponaša se savršeno. Univerzalna u svom trajanju, dragocjeni je barometar našeg duhovnog zdravlja. Samo okorjeli skeptici negiraju prisutnost ljubavi u svom postojanju, jer koliko god se trudili dokazati da je ljubav jedna velika iluzija, isto toliko su beskompromisni kada uživaju u njenim blagodatima. Poistovjetiti ljubav s našim ljudskim slabostima tj. svesti je samo na dodir mesa, besmisleno je. Ljubav nema slabosti, ljudi su slabi prema njoj. Ljubav nema ograničenja, ljudi je žele ograničiti u okvire svoje bahatosti. Žele vladati nad jedinim savršenstvom, ljepotom ljubavi.



Veličina otpora prema ljubavi jednaka je snazi strahova koji se upravo hrane prostorom u kojem nedostaje ljubav. Nažalost, u nama uglavnom prevladava zakon jačega a ne lijepoga. Zbog toga je ljubav oduvijek u podređenom položaju, jer se udružujemo sa sobom protiv nje. Svojevremeno si se morao, prije dosta godina, susresti s mojom preplašenom mišlju kamo dalje bez ljubavi. Tih dana najviše si napora ulagao kako bi me održao uspravno, ne samo duhovno već i u fizičkom smislu. Lutajući tvojim ulicama ili bolje rečeno teturajući, primjećivao sam koliko se puno nepoznatih obrisa mota oko mene. Priznajem, i ja sam se kao svatko ljudskih razmišljanja prepustio samo sažalijevanju, vjerujući kako ću na taj način postati otporan za neka buduća bolja vremena. Šutio sam i trpio utapajući se u vlastitoj nemoći. Prolazili su mjeseci i patnja je postala moje omiljeno svakodnevno jelo. Svi u mojoj blizini dobro su razumjeli stanje u kojem sam se nalazio, ali naučen kroz svoje navike da minimalnim ulaganjem najviše dobivam, prepustio sam se strujama. Samo rijetki poput tebe, moj lega, uporno su mi pružali ruku i vukući me u stranu odvikavali od takvog stanja. Prisiljavali ste me udisati svježi zrak i moram priznati, bilo mi je među svim tim nejasnim konturama bolno nemoguće razumjeti otkuda vam toliko snage za ljepotu za koju sam mislio da je odavno nestala. A kad sam se oporavio i napokon shvatio kako ste u stvari odvojili dio svoje duše i od tih iskrenih komadića napravili odjeću za mene, počeo sam se osjećati ugodnije. Na kraju se i nevjerica odmakla i nastavila svojim putom.

Ušavši tada u potpuno nepoznat svijet, počeo sam shvaćati kako dobro poredane riječi u knjigama ili skladno raspoređene boje na umjetničkim djelima, nisu uvijek izmišljotina. Zahvaljujući vama, odjednom sam razumio silnu snagu duše. Savršena ljepota ljubavi tako je ostvarila moj davni san. Omogućila mi je opipati pogled ili namirisati dodir. Dok to nisam osjetio, vjerovao sam kako su daljine nedostižne i da su daleki proplanci spokoja samo stvar mašte.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta