Zagreb - Houston - Bagdad - pustinja

In America everything is possible
Uvijek sam imala problem s pocetkom price i dugo mi je trebalo da skupim sve dojmove protekla dva mjeseca, sve do jednog nedavnog prevruceg pustinjskog poslijepodneva dok sam gubila vrijeme u “Authorized smoking area”, zagledana u betonske zidove, bodljikavu zicu i plasticni WC. Samo su krenula sjecanja od pocetka jednog cudnog odlaska od kuce u novi zivot.

Novi posao sam dobila u 3 recenice intervjua s cudnim Amerom koji je, naravno sa zvakom u ustima, prelistavao beskonacne hrpe biografija sofera, elektricara, kuhara i inih nezaposlenih Hrvata (a i malo sire) koji su odlucili pobjeci, svatko iz svojih razloga. Dakle, "administracija, Irak, placa od nekoliko desetaka tisuca kuna, tri odmora godisnje od 10 dana, uvjete ispunjavate, hocete li ili ne?"...a ja sam rekla „da“...

Cekala sam na daljnje upute gotovo tri mjeseca, da bi mi se javili jednu srijedu navecer s rasporedom leta za petak. Spakirala sam kofere, ostavila na aerodromu muza i dijete i krenula kao Pale sam na svijetu u Ameriku.

Proces je zapocinjao u Houstonu, gradu koji nimalo ne ostavlja utisak onoga sto sam ocekivala vidjeti, bar sudeci po americkim filmovima. Cetvrti najveci grad u USA, treci po redu u stopi kriminala, prljav, nimalo gostoljubiv, gotovo pa uvijek praznih ulica. Smjestili su nas u neki trecerazredni hotel pored autoputa za aerodrom i u sljedecih tjedan dana nam ispirali mozak razlicitim treninzima, lijecnickim ispitivanjima, testiranjima na drogu, nuklearno-bioloskom obukom i svim onim sto su smatrali vaznim, a mi nismo.

Nakon procesa, ostalo nam je cekanje da nam iz Dubaija posalju odobrene vize za prelazak preko UAE za nastavak puta prema pustinji. Umjesto tjedan dana, koliko su grupe prije nas ostajale, uspjeli smo ostati vise od 5 tjedana. I tako sam iz dana u dan, na pocetku tog nekog novog zivota, sjedila u hotelskoj sobi na 11.katu i kroz prozor zagledavala se u vrela i zagusljiva americka popodneva. Dani su postajali toliko slicni proslima, da ih je uopce bilo besmisleno i brojati. Odvojena od stvarnog zivota kojeg sam ostavila preko plave bare, gledala sam avione kako uzlijecu u nadi da ce uskoro prozvati i moj let. Veceri smo provodili uz hotelski bazen, uz nemjerljive kolicine alkohola koje bi ublazile osjecaj zlatnog kaveza u kojem smo bili zatvoreni. Kretanje je uglavnom bilo ograniceno, ako smo htjeli ici u grad, morali smo imati uza sebe nekog domaceg, koji je najcesce bio tipicni americanski krki.

Slike koje sam vidjela kroz prozore gradskih autobusa bile su razlicite: od meksickih getoa i kucica napravljenih od kartona, preko vila od bezbroj kvadrata pa sve do ubojstava u pola bijela dana. Tada sam odlucila prestati odlaziti u grad. Centar Houstona je zapravo mal, ali poanta je da se sastoji od 20tak nebodera koji su uglavnom poslovnog karaktera. Ispod njih nalaze se (naravno, klimatizirani) tuneli koji ih povezuju, u njima uglavnom nema nista, osim restorana brze hrane sa svih strana svijeta koji stvaraju osjecaj da svaki drugi Amerikanac ne stane u svoju stolicu. Ali zato pogled koji mi se pruzio sa 68. kata jednog od tih nebodera, vrijedio je svake od 27 sekundi koliko nam je liftom trebalo do gore.

Osim obilazaka turistickog tipa, uspjeli smo se naroljati u Irish pubu, gdje su nas molili da se vratimo opet drugi dan, obzirom da bas i nisu navikli vidjati ekipe sa Starog kontinenta koje mogu tako puno popiti i zabavljati se na nama svojstvene nacine. Zatim Hard Rock Caffe, peti svjetski po redu i ispred kojeg sam se ponosno slikala, Muzej fine umjetnosti koji me jednostavno odusevio (obzirom da se u njemu nalazilo vrlo malo americke umjetnosti), NASA Centar koji mi je vise slicio na lunapark pored Gradskog vrta i to je uglavnom to...nista posebno od Amerike...

Kad su konacno prozvali moje ime izmedju ostalih 200 i nesto, nisam znala trebam li biti sretna sto odlazim iz Obecane zemlje ili nesretna sto sam u tom americkom ludilu zapravo izgubila pojam da odlazim u ratnu zonu, nepodnosljive klimatske uvjete i pustinju. Kako god, bilo je kasno za bilo sto promijeniti, sjela sam u avion i krenula.

Sunce, pijesak i pancirka

Nakon jos jednog leta od bezbroj sati (mislim oko 17-1, u ranu zoru uspjeli smo dotaknuti tlo bagdadskog aerodroma...i tek sam tada postala svjesna gdje sam dosla, kada sam silazeci niz stepenice osjetila prevruci vjetar, fini pijesak na licu i kada su nas na ulazu u aerodromsku zgradu docekali vojnici s dugim naoruzanjem, pancirkama i kacigama na glavi. Cak je i sistem samog prolaska kroz aerodrom bio vojno discipliniran, bez izlazenja iz reda, jedan iza drugog kao poslusne ovcice pa prema autobusu zatamnjenih stakala i preko njih jos navucenih zavjesa.

Tada je krenuo hekticni ulazak u sistem. Prva dva dana proveli smo u bagdadskom tranzitnom centru nedaleko od aerodroma, cekajuci da se slegne prasina kako bi mogli mili moji kuda koji. Moja prva stanica bila je Anaconda, jedna od najvecih baza u zemlji, broji otprilike 25000 dusa - vecim dijelom vojska i to ona zracna.

U dva tjedna treninga kojeg sam tamo imala, naucila sam razlikovati po zvuku F-16, Apache i Chinooke, cak sam se i navikla ne buditi se dok mi isti lete iznad glave i u 10tak sekundi obuci pancirku tesku preko nekoliko kila.

Smjestaj tamo i nije bio losh, kontejneri velicine 4x7m, asketski namjesten s nezaobilaznom klimom. Naravno da je bila automatski namjestena na nekih 18C najjaceg ventilatora, jer, naime – kontejneri znaju eksplodirati na +60C. Upala sinusa odmah po dolasku i privikavanje na ogromne kolicine pijeska ne moram ni spominjati.



Moja firma je imala svoj mali civilni kamp na sjevernom ulazu u bazu, tako da s vojskom nismo imali posla. Ali, ono sto me izludjivalo je bio kamp radnika koje ovdje nazivaju third countries nations/radnici iz Indije i Pakistana, koji se nalazio odmah do naseg. Ne bi to bilo nista strasno da kantina nije bila zajednicka, tako da sam u ta dva tjedna opalila strogu dijetu iz jednostavnog razloga: smrada. Ljudi nemaju rijec higijena u svom rjecniku, u tolikoj mjeri da svaki put prije jela, vojnik stoji na ulaznim vratima kantine i gleda kako peru ruke i vraca ih ako to dobro ne ucine. Definitivno bi bili nepobjedivi u olimpijskoj disciplini „smrad na 100 metara“. Ne, nemam predrasude, ali nikome ne zelim da se nadje u istom redu za rucak s 50-tak takvih. Na svu srecu, nakon dva tjedna treninga, dobila sam premjestaj na sam jug zemlje, sat vremena od granice s Kuwaitom.

Mislila sam da ce noci u zamracenju usred pustinje biti vedre i da cu vidjeti doslovce sve zvijezde na nebu. Svega nekoliko veceri vidjela sam ih, jedva 10-tak onih najveceg sjaja. Gotovo uvijek je u zraku tolika kolicina pijeska da danju sunce ima sivu boju, a zvijezde se navecer niti ne vide. Prekomandirali su me, naime – u najvecu prasnjavu rupu u Iraku. Nekada je ovaj kraj bio vrlo plodan, zapravo tuda je tekao Tigris. Sve dok Sadamu nije palo na pamet malo preseliti tok rijeke i usmjeriti ga na drugu stranu. I tako se zelena ravnica vrlo brzo pretvorila u ispucalu prasnjavu zemlju s ponekim grmom iza kojeg spavaju kojoti.

Ima i jedna znamenitost u ovom kraju ovdje: biblijski grad Uhr, mjesto Abrahamovog rodjenja. Jedini je problem sto bas i nema turistickih obilazaka, jer za izlaz izvan zice mora biti osigurana vojna pratnja od tri oklopna vozila barem...steta...

Sto se posla i smjestaja tice...ha, nemam bas previse dobroga za reci, kako god okrenes i na koju god stranu okrenes - od cimerice u sobi 4x7, do prebacivanja norme na 14-15 sati dnevno (nije mi ni do novaca vise, meni se spava), pa sve do tri male tus kabine na 20tak zena. U ovom nasem malom irackom selu 200x200 metara u promjeru, nema nista sto bi moglo izvuci situaciju da kazem: pa, dobro je.....ima nesto, zapravo - atmosfera nije losa - al' to vrijedi samo za one koji imaju vremena druziti se s ostalima. Za jedinog administratora na 250 sofercina to se ne pika.

Druzenje se svodi na te iste sofercine koji se dolaze svadjati sa mnom oko njihovih godisnjih odmora, jer bi oni ovako pa onako, pa sjedalo kraj prozora, pa zasto ne moze firma platiti biznis klasu jer ipak oni to zasluzuju, pa jel' moze plavusha stjuardesa. Kad dan prodje za nekih 15tak minuta koliko imam osjecaj da traje, pogledam na sat, vidim da je skoro pa i 9-10 navecer, kazem si: bejbe, dolari su pali, pakiraj se na spavanje. Eto zivota u selu koje je zamijenilo ono moje malo 'Rvacko.

Ono sto sam primijetila da se ovdje prebrzo izgubio osjecaj za realnost i da je sve sto imamo sunce, prasina, vjetar i zica oko nas. Da drugi svijet osim toga ne postoji. Nesto slicno onoj americkoj zoni sumraka, samo jos u ekstremnijem izdanju - bezbojnom, rekla bih....

Jedino sto znam je da se praznici razlikuju od ostalih dana samo po boji salveta u kantini.....

Autorica: Pustinjska zmija

---

Skitam i pišem ugošćuje priče posjetitelja portala Osijek031.com. Ukoliko želite da i Vaše priče i putešestvije budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove i fotografije na e-mail redakcije (adresa se nalazi pri dnu stranice).

Ukoliko ste pak skloniji pisanju priča, za Vas je "kao stvorena" kolumna Gost priča. Više informacija o slanju priča možete pronaći ::ovdje::