Dan drugi: Dionica: Virovitica – Bjelovar – Zagreb - 136 km
Buđenje u
04 sata ujutro prekinuo sam bacajući mobitel daleko od kreveta. Naravno, ispala je baterija i mogao sam nastaviti spavati. Trgnuo sam se, a sat na laptopu pokazivao je
05:24, gotovo sat i pol „
prekoračio“ sam odmaranje. U vražju mater, pomislih. Moram priznati da sam se vrlo lagano ustao, nisam osjećao bolove gotovo nigdje, a također nisam osjećao ništa u predjelu prepona. Baš ništa. Odmah vam moram reći da takav osjećaj stvara ogromnu nelagodu i izgubljenost, nepristranost i tjera na plač. Ovaj puta nisam plakao, ali mi nije bilo svejedno.
Odjeća je bila pripremljena na stolici,
Šalkovićem Nulti meridijan uz laptop koji je i dalje svirao
(Stonese, mislim) pokraj kreveta, a
ajkula dolje u haustoru. Obavih jutarnju higijenu, nabacih sve na sebe i krenuh dalje. Odmah na rano jutro pojeo sam dvije banane, nekakvu mesnu štrucu, sendvič, dvije energetske čokoladice i popio litru vode. Dobro se pripremih za ono što slijedi i drago mi je što sam tako napravio.
Izlazak iz
Virovitice, koja između ostalog uz cestu ima posebnu stazu za bicikle, i prvi kilometri bili su relativno hladni, hladniji nego dan prije, ali vjetra nije bilo. Odmah vam moram reći, osjećao sam se odlično što nema vjetra i u sebi sam osjetio olakšanje, lakše sam pedalirao, nisam niti razmišljao da zaista idem u nepoznato, cestama kojima godinama nisam prolazio, kroz mjesta u kojima nemam prijatelje, pa čak ni one lažne. Ugodno vrijeme njegovalo je u meni inspiraciju što se poput psa puštenog s lanca rastrčala posvuda, ne mareći za druge. Za takve dane živim, kada pišem i ne obazirem se na ništa i nikoga, bitan sam samo sebi i u mojoj glavi nema nepotrebnih problema stvaranih isključivo od moje strane. Ovakve stvari, ili još bolje, produkt ovakvih stvari najbolje će se vidjeti u knjizi, jer sam ju uglavnom pisao neopterećen i potpuno u svom filmu. U nekim trenucima, dok sam ju u uzastopno neprospavanim noćima pisao, pomislio sam kako ludim, gubim se u kompleksnim poglavljima koje treba dobro povezati, mračnim i ludim lutanjima svog glavnog lika i čistoj suprotnosti njegovog „
prijatelja“
Marka, drugog lika čije se sudbine u kombinaciji s
Lucijom, trećim likom knjige, opasno škakljaju, dodiruju i prožimaju jedna u drugu, a oni nisu toga ni malo svjesni. Znam, lud sam. Dobro.
Pedalirajući „
Putem Paprike“ zaustavio sam se u
Pitomači kako bih nešto pojeo. Ako do sada niste shvatili, ja sam svejed, ali, nešto poput
2 ogromna svejeda. Jedna vrlo simpatična i mlada konobarica radila je u restoranu u kojem sam se zaustavio. Upitah ju imaju li što „
s kašikom“, ona potvrdno klimne i ja parkiram
ajkulu. Sjeo sam i konobarica je došla s jelovnikom. Hm, otvorih ga i shvatih da je ovo grill restoran. Krasno. Nema juhe – kaže. Juhu – kažem ja. Naručih ćevape i čekam pola sata, nakon čega konobarici jedan ispadne točno ispred mene. Sagnula se i krivog pokupila ili ja stvarno nisam osjetio ništa. Dok sam čekao ćevape priključih se na
Twitter i kolegica mi javi da je u
Velikoj Gorici TweetUp party u 20 h. Naravno, pomislio sam koliko bih se još morao zaustavljati da bi stigao do
18 h u
Zagreb, istuširao se i vozio nekih
15–ak kilometara do
VG. Zgotovih ćevape, pozdravim ljupku konobaricu i nastavim dalje.
Put paprike
Vozeći se kroz
Kloštar Podravski susreo sam dvoje prijatelja po načinu putovanja. Djevojka i mladić, iz
Poljske inače, putuju u suprotnom smjeru od mene, iz
Zagreba prema
Slatini i
Osijeku. Razmijenili smo nekoliko informacija na obostrano šeprtljavom engleskom i uz „gud lak“ nastavili svako svojim putem.
Prijatelji po putovanju
Prolazeći pokraj
Đurđevca nisam mogao odoljeti i ne slikati plakat na kojemu piše „
Đurđevac – grad picoka“. Umro sam na ovo, ali niti jednu nisam vidio. Možda i ne znam gledati, tko će ga znati. Popevši se na nadvožnjak prema
Bjelovaru zaustavio sam se i uslikao nekoliko slika s njega, baš kao i pred Satnicu.
Cesta prema
Bjelovaru uglavnom je krivudava, ali ne i brdovita, što mi je išlo u prilog. Gazio sam
ajkulu kao da jučer nismo bili na cesti
15 sati. Možda zato jer sam bio svjestan da ću prebrzo doći do
Bjelovara i možda nastaviti do Zagreba, možda zato jer je vrijeme bilo idealno za dugu vožnju biciklom, možda jer do sada nisam imao nikakvih problema s
ajkulom, a možda zato jer sam svaki puta kad bih stao provjeravao grupu na
Facebooku i vidio koliko me ljudi prate i uživaju u ovome. Moram priznati da je entuzijazam u meni sve više rastao. A onda se dogodilo sranje.
Od
Šemovaca i
Hampovice krenula su lagana brdašca s iznimno nepreglednim zavojima, ali sam donekle bio svjež od jučerašnjeg odmaranja. Pazio sam na promet koliko sam god mogao, ali kako je već bio dan, sve više je bio gust. Najviše sam se bojao kamiona, pa je tako već prema izlasku iz
Rakitnice, u oštrom i nepreglednom zavoju kamion zaobilazio automobil i potpuno skrenuo na moju stranu. U trenutku me oblio znoj, ali sam uspio odmah reagirati. Skrenuh u mali kanalić kako bi manijak za volanom mogao biti još veći idiot. Kamion je prošao, nije niti svirnuo, vozač u automobilu ostao izvan sebe, a ja ostao u kanaliću sa iskrivljenim volanom. Guma je previše tanka, pa se zaglavila u loše napravljenom ivičnjaku i kada sam naglo skrenuo volan se savio. Sva sreća da sam se maknuo sa ceste, ne želim niti pomisliti što se moglo dogoditi. Ispravio sam volan i nastavio dalje naišavši na kratke nizine, kao naručene.
U naselju
Čurlovac zaustavio sam se kako bih se malo smirio i odmorio. Lijepo i mirno naselje u kojem sam snimio nekoliko prekrasnih fotografija, kuće su „
razbacane“, ali sve ima neki svoj sklad. Gledajući oko sebe shvatih da bio ovo mogla biti dobra okolina za pisanje. Jednog dana, možda i bude.
Lagano sam se spustio niz još jednu nizinu dok sam ulazio na bjelovarsku obilaznicu i onda ugledah tablu na kojoj je pisalo –
Zagreb 82 km. Daj nemoj me.....Mislio sam da ću tog trenutka stati i baciti sve sa sebe, sa bicikla i odletjeti prema
Zagrebu. Možda do sada nisam napomenuo, ali teret na bisagama bio je težak, usporavao me i njihao kad god bih se ustao sa sica (zbog boli u preponama) i zapedalio. Ako idete na sličan put, imajte to na umu.
Došao sam do samog skretanja za centar
Bjelovara, ali nisam htio trošiti snagu i prevaliti kilometre koji mi nisu u planu. Prije
Svetog Ivana Žabno odmorio sam se na autobusnoj stanici ostavivši
ajkulu pokraj stanice. Legao sam u stanicu, stavio maramu na lice i zaspao. Nisam mario za druge, morao sam nadoknaditi san i regenerirati energiju, kako god. Probudio me poziv i nakon
40-ak minuta spavanja nastavio sam dalje. Pedalirao sam kao da sam tek krenuo, ne obazirući se ni za naprijed, ni za nazad. U glavi sam imao samo trenutnu sliku – vozim i ništa drugo me ne zanima.
Sunce je sad već poprilično jako bacalo svoje zrake i palilo asfalt kidajući svakog gmaza na njemu. Osjećao sam se jak, kao da mogu ovako danima, pa sam tako i pedalirao. Nekoliko kilometara slučajno sam pogledao na desnu stranu, a ispred mene našao se umjetni ribnjak, predivan umjetni ribnjak kojemu nisam odolio, pa sam stao, naslonio
ajkulu na obližnji bor, preskočio ogradu (pisalo je da je pristup zabranjen) i okinuo nekoliko fotografija.
Ribnjak
Prekrasno mjesto s potpunom tišinom nagnalo me da uzmem bilježnicu, zavalim se u klupu, opustim napete misli i izbacim riječi iz sebe. Prekrasne slike nastale su na ovom ribnjaku i iskreno bio sam zadovoljan svime što sam napisao. Znate, iako je sunce, vozim po nepoznatome, po teškoj cesti prepunoj automobila i kamiona kojima sam samo teret, iako vozim s bolovima u preponama, dehidriran od vrućine, kada naiđem na ovakva mjesta i ostavim sve iza sebe shvatim kako je svaki kilometar vrijedan i kako me svaki prevaljen kilometar oblikuje kao osobu, vadi iz mene nemire s kojima se bojim susresti, pogledati im u oči, prihvatiti ih.....nakon svakog kilometra, pa makar ih sve teže i teže vozio, osjećam se ispunjeniji, sretniji, zadovoljniji, ništa mi nije nemoguće.....nakon svakog pozdravljenog čovjeka, u kamionu, automobilu, na cesti, u trgovini, kafiću, nakon svakog razgovora koji sam proveo putujući prema krajnjem cilju vidim koliko smo mi ljudi uistinu različiti u stavovima, ponašanju, pristupu, razgovoru, gestikuliranju, svemu što nas u jednu ruku čini ljudima, a u drugu nemogućim stvorenjima.
Sklopih bilježnicu, protrljah oči i krenuh dalje, još dosta kilometara je bilo ispred mene. Pedalirao sam uglavnom po uzbrdicama i tu i tamo kratkim nizbrdicama po sad već jako užeglom suncu. Ako ništa, u prilog mi je išao slab vjetar, kojeg gotovo da nije ni bilo. Nakon
Svetog Ivana Žabno i table da imam
56 km do
Zagreba u meni se nešto nasmjehnulo, iako nije bilo potrebe, pedalirao sam brže i snažnije, a time se i
ajkula trgnula i zaplovismo vijugavim brdskim cestama.
Pedalirajući prema naselju
Cugovec prošao sam pokraj skretanja za
Remetinec, ali odlučih se da neću danas posjetiti dragog bivšeg premijera, danas nije njegov dan. Zanimljivog naziva
Cugovec je uglavnom malo naselje također „
razbacanih“ kuća, ali ono što mi se svidjelo je nizina od
8 % gdje sam, dok sam se spuštao, snimio prvi video uradak. U jednoj ruci volan, u drugoj fotoaparat, nizina niz koju se opasno brzo
ajkula i ja spuštamo, mušica u oku i zamalo ribanje nosom po podu.
Sunce je sve više pržilo ili sam ja ostajao sve više bez snage, ali umor i dug put učinili su svoje. Zaustavio sam se prije ulaza u
Vrbovec i „
progutao“ sve što sam imao od hrane i vode i pokušao odspavati barem pola sata, ali vrućina je bila preteška.
Ušavši u
Dugo Selo obradovah se i zapedalih još više, pomislio sam kako mi je
Zagreb pred nosom, ali imao sam još dobrih
20-ak kilometara za odvoziti. Dok sam pedalirao shvatio sam zašto ovaj grad nosi naziv
Dugo Selo, nikada izaći iz njega. Suha usta vapila su za bilo kakvim oblikom tekućine, a trgovine ni za lijek. Tek u
Sesvetama naišao sam na prodavaonicu gdje sam kupio
1,5 l Jane i pola boce eksirao u sebe. Kupih također nekoliko banana, što toplo preporučujem ako se odvažite na ovakav put.
Dolazak u Sesvete
Nastavio sam pedalirati cestom bez kraja pognute glave razmišljajući koliko još imam do kraja. Kad sam prolazio pokraj
Bjelovara nekako mi je bilo lakše voziti, nego sada kad sam već pri kraju. Očito je to nekakav psihološki učinak kada si svjestan da je uskoro kraj, pa ga očekuješ iza svakog raskrižja. Toliko sam se udubio u razmišljanje da nisam primijetio Ivana, prijatelja koji je išao pred mene, kod kojeg sam ujedno i prespavao tih par dana u
Zagrebu, kako je raširio ruke i nije mogao vjerovati da sam došao. Nakon nekoliko sekundi shvatim da je to on i zaustavim se. Konačno netko poznat!
Nakon izmijene emocija, grljenja i ushićenog gutanja riječi sa suzama u očima krenusmo prema
Maksimiru, gdje smo se zaustavili i popili svaki po radler. Kada sam se ponovno ustao osjetio sam zatezanje u svim mišićima, pogotovo na nogama koje sada izgledaju kao da sam ih „
iznajmio“ od
Mirka Filipovića. Sjeli smo na bicikle, uputili se prema njegovu stanu i što se tiče vožnje za mene je dan bio gotov.
Kako to i bude, prepuni obostranih pitanja i ushićenja, druženje s ekipom nastavilo se do kasno u noć, iako sam bio premoren od puta, ali nakon tuširanja bio sam kao novi. Ne znam da li je to zato jer sam konačno kod „
svojih“, jer nisam više sam, jer sam u ugodnom društvu, prepričavam događaje, ali osjećao sam se tako ispunjen dobrim vibracijama i primijetih da sam ih širio i ostale prisutne. Smijeh, zabava, čašica i uživanje – vrijedilo je svaki kilometar!
Vezani članci:
Biciklom (specijalkom) na more – zašto ne?
Bic Bajs putopis #1 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #4 by Hrvoje Jurić
Tekst i foto: Hrvoje Jurić 
Nebitno
Muško
