Osijek je na
Silvestrovo dospio u nacionalne medije viješću da je s izmjerenih
-19 stupnjeva Celzijevih u vrijeme
dočeka Nove godine bio
najhladniji grad u Hrvatskoj, pa i šire. U lokalnim okvirima glavna vijest bila je oskvrnuće čuvenog grafita
„Osijek – nepokoreni grad“. Netko je, naime,
crvenom uljanom bojom prebojao prva dva slova u riječi „
nepokoreni“ i zakratko, dok se grafit ne sanira jer zaštićeno je kulturno dobro, ostavio poruku da je Osijek
„pokoreni“ grad.
Očekivano, ovaj vandalski čin smjesta je izazvao zgražanje i osupnutost. Prigodu je iskoristio i
osječki HSP da malo svrati pažnju na sebe, izdavši priopćenje u kojem
„najoštrije osuđuje oskvrnuće najznačajnijeg urbanog spomenika Domovinskom ratu u Osijeku“. Pravaši su pritom žonglirali i „mogućim korelacijama s rezultatima predsjedničkih izbora u Osijeku“ aludirajući na to da je u prvom krugu istih Ivo Josipović dobio najviše glasova. Pa, kao, crvena boja i oskvrnuće
„svetog grafita“ ima tu
„jugokomunističku“ konotaciju kakvu desnica redovito lijepi
Josipoviću, Milanoviću i drugim nositeljima aktualne vlasti u državi. Na internetskim forumimima mnogi su skrnavljenje grafita pripisali
„petokolonašima“ i „četnicima“. Ima i onih koji drže da je ovo gerilsko maslo HDZ-a kako bi se izazvao revolt spram „crvenih“. Ima i onih koji vide prste
HDSSB-a, jer su im „crveni“ preoteli grad. Sve u svemu, uobičajena kakofonija.
Kada je u travnju 2012. godine odlukom tadašnje gradske vlasti i odobrenjem Konzervatorskog odjela spomenuti grafit (kojeg je u jeku rata i opsade grada ispisao u međuvremenu preminuli branitelj Predrag Sušac-Sule) proglašen kulturnim dobrom od lokalnog značaja, u lokalni se medijima pisalo i govorilo kako o „strahopoštovanju prema tom grafitu svjedoči i činjenica da nikada nije bio prešaran, iscrtan ili na bilo koji način oštećen“. Ispada da je ovo silvestarsko „mrčenje“ istog bilo prvo narušavanje tog strahopoštovanja. No,
namjerno ili slučajno, te 2012. u medijima se, valjda zbog uzvišene prigode, prešutjelo da je vandalski čin skoro istovjetan ovome već zabilježen u rujnu 2006. godine.
Tako je Glas Slavonije 20. rujna 2006. s mnogo zdvajanja i patetike objavio kako je
„legendarni osječki grafit, urbani spomenik, te mnogim Osječanima najdraža uspomena na ponos i prkos rođen pred naletima agresora, jučer oko 14 sati, na opće zaprepaštenje građana – oskvrnut“. U tadašnjim je izvješćima stajalo kako je
„61-godišnji muškarac u pola dana došetao do zida u Divaltovoj i smeđim sprejem prebojao “ne” u riječi “nepokoreni”“. Pričalo se i da je tada brže-bolje zataškano kako je
61-godišnji vandal grafitu nadopisao i prezime
Branimira Glavaša te da je time sadržaj istog promijenjen u to da je Osijek
„pokoren Glavašu“. No, stvar je, prema toj urbanoj legendi, brže-bolje zataškana. Nadopisani dio je prebojan, starog vandala policija je uhitila i nad njim obavila kriminalističku obradu, a kuloarski ej proglašen i „psihijatrijskim slučajem. Što je poslije bilo s njim, nije se više spominjalo. A inicijativa za stavljanjem grafita, odnosno murala pod konzervatorsku zaštitu i proglašavanjem istog kulturnim dobrom od loklanog značenja, ubrzana je.
Duhovi su se uzbunili i ljetos, kada je u Osijeku održana prva
gay-parada iliti Povorka ponosa, a zbog toga što su sudionici iste nosili transparent s preslikom grafita „Osijek – nepokoreni grad“. Udruge proistekle iz Domovinskog rata bile su
ogorčene time da
pederi i lezbe na taj način skrnave tu gradsku „
svetinju“. Otišlo je dotle da je
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 iz Koprivnice (kad već nisu prve reagirale ovdašnje) čak podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv organizatora osječke Povorke ponosa
„zbog uvrede i klevete živih" ali i
"teške uvrede i klevete poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja". Tek potom su se razbudile i ovdašnje braniteljske udruge i pojedine političke stranke. Najdalje je otišao ogranak stranke Hrast iz kojeg su u demokratskom duhu poručili kako „
jedini mimohod ili parada ponosa može biti za branitelje, koji su ovaj grad sačuvali, održali neosvojenim“.
Što se tog „
duhovnog oskvrnuća“ tiče, grafit ili mural na uglu
Trpimirove i Divaltove koji je kao citat transponiran iz naziva svojevremeno popularne igrane serije o zagrebačkoj partizanskoj gerili u vrijeme Drugog svjetskog rata, doista jest kulturno dobro koje pripada svima u ovom gradu, a ne ekskluzivno mitsko klanjalište onih koji su nužnost (obrane) i odlučnost (branitelja) naknadno tržili u svetost dostupnu jedino pomazanicima. Dakle, pravo na njega, na njegovo citiranje ili interpretiranje trebali bi imati svi.
Što se onog drugog, fizičkog „oskvrnuća“ tiče, treba poštitvati zakon pa reći da je doista vandalizam ako ga netko ošteti. Baš kao i svako drugo kulturno dobro, recimo neko secesijsko pročelje na
Europskoj aveniji. No, druga je stvar s tim zidom na uglu Trpimirove i Divaltove i pripadajućim mu grafitom. Dosta je ljudi koji su ovo zadnje skrnavljenje iščitali i protumačili ne kao nekakvu poruku „crvenih“, neke
Josipovićeve ili esdepeovske lokalne gerile, nego kao reakciju na ono što se Osijeku događa(lo) posljednjih dvadesetak godina: uništena industrija, gospodarsko i socijalno potonuće, nezaposlenost, besperspektivnost i iseljavanje koje je u lokalnim razmjerima postalo masovno. Sukus toga otprilike glasi: grad koji je ostao nepokoren u ratu, pokoren je u miru. Stoga ono prebojano NE, bez obzira s kakvim vandalskim motivima učinjeno, otvara niz vrućih, ali i debelo zakašnjelih pitanja.
Očito je taj zid življi od sveg ostalog
osječkog javnog prostora i pripadajućeg mu javnog mišljenja, iako na njemu netko intervenira ili njegov sadržaj reinterpretira „svake prijestupne“ godine. Taj zid i taj grafit izazovni su kao prostor potencijalne
kritičke javne rasprave. Na svoj način, baš je konzerviranje tog grafita i njegovo proglašavanje kulturnim dobrom od lokalnog značenja „konzerviralo“ čitav Osijek u '91. ili '92. - tim, nažalost, posljednjim godinama kada se u gradu događalo nešto značajno za sudbinu urbanog kolektiva, a što je istodobno budilo nadu u ono bolje sutra koje je potom izostalo. Možemo zašiljiti priču pa reći da oni koji najglasnije grme nad skrnavljenjem grafita na tom zidu na križanju Trpimirove i Divaltove nisu toliko grmjeli, možda čak ni marili, kada je unutar zidova većine nekadašnjih tvornica i poduzeća u ovome gradu nastajala pustoš koja ondje vlada i danas.
Stoga ni ovo zadnje oskvrnuće „legendarnog grafita“ nije samo puki vandalizam, već i jedna misaona refleksija usred sveprisutne letargije čiju je „odvažnost“ možda podgrijalo i malo silvestrovskog alkohola. Koliko god nastojali (sa)čuvati junački prošlost koja je 1991. s ponosom vrištala iz tog grafita, semantika njegova sadržaja više puta se bitno mijenjala u godinama koje su uslijedile.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: M.M./Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Pročitajte i..
Vandali oštetili mural "Osijek - nepokoreni grad!"
Nebitno
