Kako je Bešlić postao veliki koncertni biznis
by: Aleksandar Dragas/Jutarnji.hr
Jesen 1985. Stojim na pisti za postrojavanje garnizona JNA u Delnicama, proklinjući dan kad me poslalo u vojsku. Zakačen na novi val, punk, rock, Polet, Džuboks, Mladinu, radijsku emisiju “Po vašem izboru” i obitavanje po SC-u, Kulušiću, Lapu i Jabuci, narodnjake sam tu i tamo vidio u beogradskom “Nedjeljnom popodnevu” ili novogodišnjim emisijama.
Znao sam da postoje, ali nisam znao nikoga tko ih sluša. Sve dok te večeri stotine vojničkih kapa uz usklike oduševljenja nisu poletjele u zrak kad se iz zvučnika prolomio arlauk “Neću, neću dijamante, suvo zlato, brilijante, nit’ safire, nit’ rubine, hoću samo da ljubi me” s dugmetarom i ritmom turske mehane zahvaćene diskogroznicom. “Joj, Halida!”, jauk-nuo je pokraj mene simpatični i dragi momak iz nekog brdskog bosanskog sela, a meni od tog narodnjačkog zavijanja pao mrak na oči.
Jesen 2009. Odavno više nismo u Jugoslaviji, a vidi vraga, narodnjaci u Zagrebu i Hrvatskoj nikada slušaniji. Halid će rasprodati i drugi koncert u Areni nakon što su ulaznice za prvi “planule” u tjedan dana. U zagrljaj mu pao i Mesić, ali ništa to ne mijenja. Halid je bio i ostao okorjeli narodnjak.
Tranzicijski soundtrack
Svira mu u bendu i bubnjar koji je možda ispao iz stare “sarajevske rock škole”, možda je i produkciju malo dotjerao u skladu s trendovima, ali Halid je to činio već u 80-ima s hitovima Nazifa Gljive. Nije on pjevač sevdalinki poput Himze Polovine ili starogradskih pjesama poput Zvonka Bogdana. Na nedavno objavljene kompilacije “Antologija bosanskog sevdaha” (Croatia Records) opravdano nije uvršten.
Teško je na jednome mjestu pobrojati sve razloge novovjeke Halidove popularnosti. Formalno, narodnjaka u hrvatskom eteru nema. No, barem dvije lokalne TV postaje u Zagrebu nekoliko puta tjedno imaju bizarne emisije u kojima turbo-loši sastavi za svadbe praše narodnjake. Ljudi ih naručuju kao ludi. Pink TV odavno je u hrvatskom eteru, a i Narodni radio učinio je svoje. Drugi mogući razlog je ekspanzija turbo-folka kao soundtracka tranzicije, gangstera, nogometaša, novih bogatuna, manekenki, glumica, menadžera, političara. Narodnjaci su glazbena kulisa pobjednika primitivnog kapitalizma, klincima su takvi likovi role-modeli pa im žele biti nalik, a u manjim gradovima i selima klubovi i kafići u kojima uživo ili iz zvučnika praše “cajke” često su jedina mjesta izlaska. Stihovi u kojima se patetično umire od ljubavi, tuga utapa u alkoholu, a sve pršti od seksa, preljuba, zlata, love i skupih auta mlađoj publici zvuče blisko jer su nalik sapunicama i njihovim snovima o brzom bogaćenju i slavi.
Sve su to narodnjaci, a tijekom 90-ih veliki posao za pripremu terena odradio im je Huljić hitovima svojih pulena, pa Mate Bulić, Siniša Vuco, Severina, Alka, kič-tamburaši i razni drugi.
Ljudi Halidu vjeruju
Prije nekoliko godina istraživanje Jutarnjeg lista pokazalo je da srednjoškolci zakačeni za turbo-folk rado slušaju i R&B i rap iz kojeg su preuzeti neki obrasci produkcije i mode, a od hrvatskih izvođača Thompsona, Škoru i Coloniju. Mišo, Stavros, Jole, Lokin i drugi estradnjaci već su u 80-ima koristili ritmove narodnjaka (kamo su dospjeli iz Turske i Grčke), a tome u svojim najlošijim pjesmama tada nije odolio ni Oliver.
S Bijelim dugmetom kao rock sastavom inficiranim narodnjacima i kasnijom solističkom karijerom svoj je obol proboju narodnjaka dao i Bregović. Rast masovnog neukusa, brisanje granica između stilova, način potrošnje glazbe, pad razine medija, neobrazovanost... Sve se to uvezalo u nerazmrsivo klupko.
Nadalje, Halid je opstao kao i nekoliko drugih velikih zvijezda narodnjačke glazbe 80-ih poput Šabana Šaulića, Mitra Mirića i Miroslava Ilića. Sada uspješno beru plodove dugogodišnjeg rada na sceni, a nakon gadne prometne nesreće Halid je postao legenda.
Razloge Halidove popularnosti moguće je naći i u “domotužju” zbog rata prognanih i po svijetu raseljenih Bosanaca, o čemu je prije šest mjeseci u tekstu “Pjevač pogaženih zavičaja” lijepo i sentimentalno u Jutarnjem pisao Miljenko Jergović.
Migracije stanovništva unutar regije učinile su svoje, a dio njegove popularnosti leži i u tome što je on pjevač kojem ljudi vjeruju, u čijim se pjesmama prepoznaju i pronalaze utjehu ili zabavu.
Bio i ostao narodnjak
Halid nije najveće zlo, on je samo postao veliki koncertni biznis i najpopularniji narodnjak, što ne znači da je njegova glazba kvalitetna.
To je šrot, ali mrziti ili zabranjivati Halida zbog toga bilo bi grozno jer
zabranjivati treba jedino fašiste, a to ne činimo. Istodobno, Halidova popularnost potvrđuje da ljudima ovdje nedostaje narodnjačkog derta i patosa.
Kolokvijalno rečeno, manimo političku nekorektnost, “seljačine” kojima “nema dobre zabave bez narodnjaka” svuda su oko nas, bez obzira na porijeklo, a ponekad i na sklonost narodnjacima.
Nije se promijenio Halid - on je bio i ostao narodnjak - nego Hrvatska i Zagreb u kojem su u 80-ima narodnjaci bili na rubu grada u dvije-tri sumnjive birtije. Možda je neki i napunio Dom sportova, ali tada me se to nije ticalo, a ne tiče me se ni danas, ma koliko Halid bio “in”.
Prepušteni tržištu
Naime, u Zagrebu je protekla koncertna sezona bila najbolja i najjača u posljednjih 20 godina i ovdje još uvijek ima publike za kvalitetnu rock, pop, jazz, klasičnu i world glazbu.
Više od Halidove popularnosti muči me zašto mediji (za razliku od 80-ih) ignoriraju takvu glazbu i favoriziraju estradne zvjezdice koje u Zagrebu ne mogu prodati ni pedeset ulaznica, zašto vrlo malo pop-rock izvođača zna napisati pjesme čijom bi živopisnom pričom zaintrigirali više publike (kao nekoć Štulić) i zašto Ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture snažnije ne potiču kvalitetne glazbene programe i klubove (kao u vrijeme novog vala).
Glazbena ponuda u Hrvatskoj ne bi smjela biti prepuštena samo tržištu, često sklonom estradnjacima poput Miše i narodnjacima poput Halida među kojima ima mnogo sličnosti i malo razlika.
http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,10,6,,178713.jl