Kada pustiš da se suze osuše na licu...

Gadna je stvar kada te puknu emocije. Pogotovo kada si pola svog života ledeno srce koje pušta malo toga van, a skuplja dok ne eksplodira. Čuo sam negdje da je ljubav jedina stvar koja se množi kada se dijeli. E ja sam vam jedan od onih koji tu ljubav ne zna dijeliti. Prema nikome. Ni prema curi, ni prema roditeljima, ni prema prijateljima. Čuvao sam sve za sebe, ne zato što sam to htio, nego zato što ne znam drugačije...

A onda ti se dogodi da ostaneš sam s glupom tipkovnicom. Istom onom koja je toliko puta predstavljala tvoj bijeg od stvarnosti, emocija i istinskih životnih radosti. Nađeš se pred njom nakon što te dočekaju zatvorena vrata prijateljeve kuće, ista ona koja su bila otvorena svaki put do sada, a nisi ih trebao kao danas. I tako ostaneš sam s glupom tipkovnicom, baš u trenutku kada najviše trebaš nekoga. Ali valjda je to život, zajebana stvar, i udari te u glavu kada najmanje očekuješ...

A imao sam sve. Krasnu curu, roditelje koji me podržavaju najviše na svijetu, dobre prijatelje koji su tu, i kad treba i kad ne treba. I usrao. Većinu toga imam i u trenutku dok ovo pišem, ali osjećam da nemam ništa. Jer voljeti znam samo periodično, na rate koje stižu jednom ili dvaput godišnje. I koliko god se sad osjećao tužno, usamljeno i slomljeno, znati ću cijeniti ovaj trenutak, jer bar znam da sam živ. Da nisam hodajući mrtvac sa smileom na licu, kakav će se vjerojatno već sutra pojaviti na ulici i u društvu...

Moji osjećaji su poput plamenika odvrnutog na najmanje. Prisutni, ali duboko potisnuti snagom razuma. Tog istog glupog razuma koje me nije doveo ni do jedne bitne odluke u životu, jer izvlačim se na nesređenu financijsku situaciju i još štošta. A zapravo se bojim. Bojim života. Na njega nisam spreman, barem ne u ovakvom izdanju. Znate svi da isti taj život ne čeka, on je kao avion na koji se morate ukrcati, a ja se tako bojim letenja...

Ostaje mi zadovoljavanje sitnicama, nebitnim i prolaznim blagodatima mladenačkog života, koje ne mogu i neće predstavljati sreću na duge staze. Ljude oko sebe trebam, ali ih ne zaslužujem, jer ne znam ih cijeniti na pravi način. Znam da sam kriv, ali krivnju ne osjećam, jer osjećaji su odvrnuti na najmanje. Čak ni ne zavidim svima vama koji dišete punim plućima i živite život, a znam da bih mogao. Emocije u meni tonu brzinom kojom kamen pada na morsko dno. I nikako da ih netko ili nešto izvuče s tog dna...

I zato znam cijeniti trenutke poput ovih. Trenutke u kojima bar nakratko osjetim da sam ljudsko biće, a ne mehanizam kojem je srce samo jedan od sastavnih dijelova. Izgubio sam danas nekoga koga nisam znao dovoljno cijeniti, nekoga koga nisam poštovao, a samim time ni zaslužio. Osoba je to koja je sasvim suprotna meni. Ona osoba kojoj je plamenik odvrnut do kraja. Osoba kakva bih ja tako želio biti! I sve dok ne naučim istinski voljeti, a predati se neću, biti ću sretan što sam večeras mogao hodati ovim predivnim gradom i pustiti da se suze osuše na licu... Ipak sam živ...

Autor: Ledeno srce

---

Gost priča ugošćuje priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::

iskren tekst u kojemu sam se i sam pronasao i zapitao ,zasto nam je tako...zasto neki poput nas tako djeluju,i ne znaju cijenit nesto,dok to isto ne izgube...
znam da mi uvijek kasno dodju prave rijeci i postupci u glavu,ali tad bude kasno...zalosno je sto tako djelujemo"mocno" a ipak smo na kraju samo obicna ranjiva bica...

drama, aaaaaaaaaaaaaaaaaa - imaju li danasnji nadobudni stihoklepci / prozaklepci (?) naviku citati tzv. klasike knjizevnosti (stare i suvremene), da se malo nauce spisateljskom zanatu? ovo je puko zamaranje, pubertetsko kukanje i jaukanje nad vlastitom hudom sudbom, bez truncice literarne vrijednosti, puno opcih mjesta i izlizanih fraza (da ne kazem metafora). kategorija: dnevnici jednog slabo nacitanog sesnaestogodisnjaka...

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujević

s takvim sam primjerkom već godinu dana u vezi. s antidepresivima ipak nešto kraće

Redakcija 031 je napisao/la (Pogledaj post): › Ostaje mi zadovoljavanje sitnicama, nebitnim i prolaznim blagodatima mladenačkog života, koje ne mogu i neće predstavljati sreću na duge staze.

da se ne zamaras previse ... zivot i cine takve sitnice.

nema nista na duge staze ... na dugim stazama na cilju krepas.

a sto se tvog pisanja tice ... otvori blog. Nekako mi ovaj site nije bas prikladan za mentalnu fiskulturu ovakvog tipa.

tekst je na nivou "suzama sam ljepio tapete"

sorry

Da prostiš, men' ovo zvuči 'nako... nedojebano.
Drago dijete, nisi Goethe, a i Weltschmerz je "out" već više od stoljeća.
Daće ti starac savjet: Više drkat'! Il' nać' nešto za povalit'!

Ma jel možda zagonetni autor naš svestrani mladac Hrvoje Jurić?

Kvaliteta i stil se nekako poklapaju...

U svakom slučaju zaista jedan loš tekst nenačitanog i balavog pubertetlije.

Glede ove vrlo preprisutne rasirenosti olakog objavljivanja raznoraznih tekstica zvanicno sam se nazivcirala neki dan citajuci biciklisticki "putopis" bas ovdje na ovim stranicama,tako da mi sad ovo njanjanjakanje dodje kao odmor...jer,ipak,mora se priznati, autor se potrudio upakirati to sto ima...ovako ili onako...ali ipak upakirati u neku citljivu formicu,onu koja je njemu sad,u njegovim godinama najprihvatljivija (ili u njegovom pisalackom iskustvu,da se ispravim)...sto god...dobro je da uopce i pise...i dobro je da ga se kritikama usmjerava...A dobro bi bilo i da sve to skupa i prihvati kao dobar putokaz...

Vi tu svi nešto kritizirate, negativno, i imate na to pravo, ali s rizikom da zvučim patetično - meni se tekst sviđa. Imala sam (ne)zadovoljstvo upoznati u životu nekoliko takvih osoba. Mislim da takvi trebaju psihijatrijsku pomoć.

Bentena je napisao/la: › Glede ove vrlo preprisutne rasirenosti olakog objavljivanja raznoraznih tekstica zvanicno sam se nazivcirala neki dan citajuci biciklisticki "putopis" bas ovdje na ovim stranicama,tako da mi sad ovo njanjanjakanje dodje kao odmor...jer,ipak,mora se priznati, autor se potrudio upakirati to sto ima...ovako ili onako...ali ipak upakirati u neku citljivu formicu,onu koja je njemu sad,u njegovim godinama najprihvatljivija (ili u njegovom pisalackom iskustvu,da se ispravim)...sto god...dobro je da uopce i pise...i dobro je da ga se kritikama usmjerava...A dobro bi bilo i da sve to skupa i prihvati kao dobar putokaz...

Istina. Jako se osjeti autorski trud... Ali treba tu još dosta vježbe i kritika

A biciklistički putopis... !!! nešto prestrašno! Još se autor tog putopisa hvali kako uskoro objavljuje roman. Valjda ga neće objavljivati u dijelovima na ovom portalu.

Doc je napisao/la (Pogledaj post): › Da prostiš, men' ovo zvuči 'nako... nedojebano. Drago dijete, nisi Goethe, a i Weltschmerz je "out" već više od stoljeća. Daće ti starac savjet: Više drkat'! Il' nać' nešto za povalit'!

autorski trud? vi mora da se šalite?!?!?

ovo je na nivou apsolutno netalentiranog 14-godišnjaka

možda ja ne vidim taj trud, prosvijetlilte me pliz

-nella- je napisao/la (Pogledaj post): › Vi tu svi nešto kritizirate, negativno, i imate na to pravo, ali s rizikom da zvučim patetično - meni se tekst sviđa. Imala sam (ne)zadovoljstvo upoznati u životu nekoliko takvih osoba. Mislim da takvi trebaju psihijatrijsku pomoć.

mislim da brkas kritiku sadrzaja od kritike forme: o nesretnim se ljubavima pise od kada je pismenosti (valjda) i to je sve fajn, ali ovako stilski i jezično lose sklepan tekst nikako ne moze pretendirati na kategoriju knjizevnoga - to je u najboljem slucaju blogersko-dnevnicki izljev (pa bio on i fikcionalan), i - kao sto Ingo kaze - nije mu ovdje mjesto.

da bi se pisala dobra knjizevnost treba imati ili vagone talenta (a to je veeeelika rijetkost), ili ici onim dobro poznatim putem: citati gomile dobrih tekstova, analizirati stil i uocavati sto dobar tekst cini dobrim i efektivnim, pa dugo vjezbati pisanje da bi se razvio vlastiti izricaj, i tek se onda odvaziti nesto negdje publicirati (pa makar i na internetu). i, naravno, biti spreman progutati kriticarska govna (to je, valjda, najtezi dio)

eh, i jos nesto: da je ovo zaista napisao sesnaestogodisnjak, ne bih nista rekla: onda bi to zaista bio slucaj "super da hoce ista pisati, samo neka se mladac vjezba". Ali mene tekstic izrazito asocira na uratke gosn Hrvoja Jurića (autora biciklističkog putopisa, jel'te), dakle predmnijevam da je autor ipak zavrsio s pubertetom prije odredjenog broja godina, stoga se ocekuje i visa razina kvalitete.

Na ovom sam portalu čitala sam puno lošije tekstove (stilski i gramatički), potpisane imenom i prezimenom a ne pseudonimom, pa ne vidim čemu tolika količina pljuvačke upravo po ovom autoru i tekstu.

Zajedniči nazivnik svim tekstovima je opsjednutost boldanjem.