Financijski totalitarizam je tijekom vremena doveo ekonomiju na samrt, a s njom i samo čovječanstvo. Apsurdnost života u kojem je ekonomija ujedno i sredstvo i kraj je svima postala jasna, a time je na vidjelo izašla i sama bit života, pusta praznina.
"U predvorju gostionice jednog grada koji je bio glavni grad guvernerata, ušla su prilično mala kola na oprugama, poput onih na kojima putuju neženje, umirovljeni general-pukovnici, kapetani, veleposjednici zemlje koji posjeduju stotinjak duša seljaka: jednom riječju, svi oni koje nazivamo gospodom srednjeg ranga. U kočiji je sjedio gospodin koji i nije bio baš zgodan čovjek ...".
Tako počinju "Mrtve Duše", roman Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Ruski pustolov kupuje mrtve sluge i kmetove, "mrtve duše" na koje vlasnici moraju plaćati porez sve do sljedećeg popisa stanovništva kojim se potvrđuje smrt. Unosan posao za vlasnike, ali i za varalicu Čičikova. Čičikov želi napraviti popis mrtvih duša i dobiti značajan iznos novca od vlasti koje financiraju one što svoju radnu snagu presele u nenaseljena područja južne Rusije. Kada dobije novac, Čičikov namjerava iščeznuti. Glad, siromaštvo i epidemije koje u grob tjeraju veliki broj seljaka su za njega dobre vijesti. Više mrtvih duša za kupiti i preprodati, biznis je biznis.
Hrvatske, europske, američke i ostale mrtve duše umiru prije vremena samo kako bi bile kupljene. Čujete li tišinu politike? Čujete li tišinu sindikata? Profesora i rektora sveučilišta? Umjetnika? Sportskih šampiona? Čujete li tišinu predstavnika građanske klase? Čujete li tišinu šefova velikih poduzeća? Institucija? Gdje su svi? Mrtvi, ali smrt još nije potvrđena i službeno registrirana.
Mrtve duše ne poznaju pokajanje, prodale su svoju savjest u zamjenu za društvene promocije, gledanost, sigurnost i moć. Koja je cijena mrtvih duša? Tko ih je kupio i tko ih je prodao?
. |