Retroaktivni ratnici
piše:Viktor Ivančić
BH Dani
U prvim ratnim godinama, kao reporter tada još nezavisne Slobodne Dalmacije, smucao sam se po raznim linijama fronti, a moja zadnja ratna reportaža ticala se zbivanja oko Kupresa. U obližnjem Tomislavgradu konferenciju za novinare držao je ondašnji glasnogovornik HVO-a Petar Miloš, talentirani pisac i novinar, kazavši okupljenima da je "Kupres čvrsto u rukama hrvatskih branitelja". No kako je Miloš, kojega sam poznavao od ranije, na karakterističan način podizao lijevu obrvu kad god bi lagao, a u ta je doba to činio razmjerno često, slutio sam da je situacija po prilici obratna od one kakvu je opisao. S fotoreporterom sam se uputio prema Kupresu, uz niz peripetija uspio stići nadomak tome gradiću, te potvrdio glasnogovornikov službeni iskaz, uključujući tik s obrvom: sve je suprotno od onoga što je rekao.
Ispisao sam reportažu za duplericu Slobodne Dalmacije, predao je nadležnome uredniku, i navečer, prije nego će list biti poslan u štampu, već po svome običaju (nepovjerljivost? taština?) otišao prekontrolirati tekst na regalu. Tu me dočekalo zanimljivo iznenađenje: gdje god sam u tekstu spominjao "pripadnike hrvatskih vojnih jedinica", ili "hrvatske vojnike", ili nešto slično, termini su zamijenjeni frazom "hrvatski branitelji". Ti su "hrvatski branitelji" nadirali iz svakog novog pasusa, mada ih u originalnom rukopisu ni jednom nisam spomenuo. Od nadležnoga urednika zatražio sam objašnjenje, a on mi je, strog i odlučan, pokazao dokument s naredbom Ministarstva obrane RH kojom se novinske i druge medijske redakcije obavezuju da pripadnike svih hrvatskih vojnih jedinica - ma gdje se one nalazile - nazivaju "hrvatskim braniteljima".
U konstruktivnom tonu, pun dobrih namjera, kazao sam nadležnome uredniku da mi se živo jebe za državne instrukcije, pošto, u duhu opće borbene gotovosti, kanim zadržati suverenitet nad svojim tekstom. Dosta zbunjen, upitao me u čemu je prokleta razlika između "hrvatskog vojnika" i "hrvatskoga branitelja", pa sam mu pokušao objasniti da "hrvatski branitelji" u susjednoj Bosni i Hercegovini (a i inače) podrazumijevaju nešto striktnije značenje, nepotkrijepljeno činjenicama "na terenu", tim više ako je među njima dosta mladića iz Splita, Zagreba ili Varaždina. "Nemoj zaoštravati stvari na sitnicama", kazao mi je sada već iznerviranim glasom. "Život se sastoji od sitnica", rekao sam i povukao tekst. Uostalom, ne postoji državni befel, dodao sam, koji određuje da baš moj rukopis mora biti objavljen u novinama.
Tekst je na kraju ipak objavljen, u izvornome obliku, pošto nadležni urednik zapravo nije bio loš čova, a i nije pri ruci imao zamjenski rukopis s kojim bi u onaj kasni sat zakrpao rupu u listu. To je prouzročilo drugi nesporazum: na duplerici Slobodne Dalmacije objavljena je moja reportaža s realnim opisom stanja na kupreškome ratištu, dok je na zadnjoj stranici istoga izdanja - koja je bila pod ingerencijom drugoga nadležnog urednika - objavljena Hinina vijest o tome da je "Kupres čvrsto u rukama hrvatskih branitelja". Hinin izvjestitelj naprosto nije bio upoznat s detaljem vezanim uz lijevu obrvu glasnogovornika Petra Miloša. A budući da se informacija o tome kako je "Kupres čvrsto u rukama hrvatskih branitelja", što na televiziji, što na radiju, što u ostalim novinama, vrtjela još puna četiri dana - prije nego se složno i medijski odgovorno priznao poraz - još se više učvrstila predodžba o meni kao novinarskom petokolonašu i jugokomunističkome agentu, te sam, uz puno razumijevanje nadležnih urednika, digao ruke od ratnih reportaža, ne želeći kvariti opću zabavu.
x x x
Gornju epizodu ne navodim zato da bih brusio terminološka svojstva domaćih osloboditelja, pošto su "hrvatski branitelji" u međuvremenu postali poštapalica od univerzalnog značenja, pa shvaćam da sam sa svojim nekadašnjim zanovijetanjima bio sizifovski blentav. Iz današnje perspektive, međutim, mori me druga dilema: Kako je, uz toliku količinu hrvatskih branitelja, Kupres uopće pao? Kako se tako veličanstvenoj i mnogoljudnoj armadi moglo dogoditi da je iz bosanskog gradića najuri šačica prokletih agresora?
Prema zadnjim službenim statistikama, broj osoba u Republici Hrvatskoj koje uživaju administrativni status i prateće pogodnosti hrvatskih branitelja prešao je pola milijuna, ali trik je u tome da raste iz dana u dan. Samo od zadnjih parlamentarnih izbora (2007.) broj hrvatskih branitelja porastao je za 20 tisuća. Od siječnja ove godine, svakoga je mjeseca više od 500 novih umirovljenih branitelja. Ili ovako: u 2002. godini iz državnog je proračuna za braniteljske mirovine uplaćeno 1,9 milijardi kuna, dok je lani uplaćeno nešto manje od 5 milijardi. Ili ovako: u zadnjih pet godina - dok je na čelu Ministarstva branitelja bila današnja premijerka Jadranka Kosor - broj umirovljenih branitelja je udvostručen. Ili ovako: u zadnje dvije godine broj mirovinskih naknada koje se uplaćuju pripadnicima HVO-a ("hrvatskim braniteljima" u susjednoj BiH) je upeterostručen!
Pritom valja znati da prosječna braniteljska mirovina iznosi 5.861 kunu, što je tri puta više od prosječne obične mirovine. Čak 80 posto umirovljenih branitelja prima prosječnu penziju od 7.100 kuna, što je skoro dvostruko više od prosječne hrvatske plaće. Još jedna usporedba: partizani iz Drugog svjetskog rata primaju prosječne penzije od 2.500 kuna, dok umirovljeni domobrani i ustaše dobivaju prosječno 2.200 kuna. Podaci su kardinalni, ali nacija o njima krotko šuti. Prema hrvatskim braniteljima gaje se posebni osjećaji, kombinacija prinudne zahvalnosti i realnoga straha.
Što nam to govori o tzv. domovinskom ratu, koji je formalno završio prije skoro 15 godina? Očito, prava oslobodilačka ofenziva nastupila je nakon oslobođenja. Tada dolazi do masovne (samo)mobilizacije, širi se adrenalinska epidemija i bilježi nevjerojatni rast vojne spremnosti. Hrvati su toliko oduševljeni prestankom borbi da svi kreću u rat! Jedinice se popunjavaju, dobrovoljci niču kao gljive poslije kiše, formiraju se nove brigade i korpusi. Iz naknadne vizure, ispostavlja se da su žilavi otpor neprijatelju pružali pučkoškolci, domaćice, časne sestre, pa čak i službenici statističkih zavoda. Legendarnim "pumama" i "tigrovima" ovih se dana u razdiobi privilegija pridružuju "pčelice" i "zečići", specijalci iz čuvenih vrtića koji nikada nisu pali agresorima u ruke. Nitko ne pati od krize srednje dobi, obavlja se direktan prijelaz iz kategorije juniora u udrugu veterana.
Za frapantno veliki broj Hrvata misija oslobađanja zemlje mnogo je važnija danas nego u vrijeme kada je zemlju trebalo oslobađati. Općenito bi se moglo reći da je krunski rezultat nastanka slobodne Hrvatske to da danas imamo mnogo više osloboditelja nego slobode.
Ako se trend nastavi - a nema razloga da tako ne bude - u razmjerno kratkom razdoblju moglo bi se dogoditi da u Hrvatskoj bude više bivših ratnika nego stanovnika, a tada bi se već mogao pojaviti ozbiljan problem: koja će, naime, struktura populacije biti zadužena za prehranu bivših ratnika? No, to će neka od tradicionalno dosjetljivih HDZ-ovskih vlada ionako rješavati u hodu. Kao što će se nacionalni akademici nositi s tegobama mogućega povijesnog revizionizma, jer zdrav razum govori sljedeće: da je Hrvatska poduzimala oslobodilačke akcije s današnjim brojem tadašnjih boraca, zbrisala bi okupatora za manje od jednoga dana, pa bi se višegodišnja krvava epopeja svela na nekoliko dramatičnih sati. I što onda? Kamo s arhivom ratnih bajki i legendi? Kamo s povijesnim udžbenicima? Kamo s temeljima državnosti? Odgovor hrvatskih akademika ovome izazovu unaprijed se dade naslutiti: eliminirajmo zdrav razum i problem je praktički riješen...
Zasad se tek može reći da je rat bio najveća socijalna reforma na ovim prostorima. Da se kojim slučajem Jugoslavija mirno raspala, nikada toliko ljudi ne bi bilo zbrinuto u tuđim stanovima, niti bi im se udijelile izdašne državne rente. Ako dublje razmislimo, neizbježni pokolj je bio posljedica brige za običnoga čovjeka.
Nakon toga, u privatnome sektoru, domovinski rat postao je najprofitabilnija privredna grana - pošto se temelji na eksploataciji proračunske rudače - a branitelj najunosnije zanimanje. Mnogo mladih opredjeljuje se za tu struku, naročito danas, jer su privučeni komparativnim prednostima: nisi izložen ratnim pošastima, živiš neusporedivo bolje od ostalih, ne osjećaš posljedice ekonomske krize, možeš otići u mirovinu prije četrdesete i imati dvostruko veću penziju od plaće prosječnoga zaposlenika.
Između hrvatskoga branitelja i građanina koji nije branitelj startna je razlika gotovo nepojmljiva. Onome tko se izborio za status branitelja život je praćen olakšicama u gotovo svakom zamislivom segmentu: od jeftinijih telefonskih impulsa i besplatnoga prijevoza, pa do popusta za kupovine automobila, tehničkih uređaja, jahti ili školskih knjiga, a prinadležnosti se prenose i na nasljednike, pa djeca branitelja, primjerice, imaju dodatne bodove kod upisa na hrvatska sveučilišta.
Društvo je, mimo klasnih razlika proizašlih iz kapitalističke prisile, podijeljeno na građane prvoga i drugog reda, te svi nastoje uskočiti u prvu kategoriju, a i socijalno osjetljiva vlast - fondovima za potkupljivanje i mjerama posebnih previda - nastoji što više građana korumpirati naknadama za nepostojeće zasluge, računajući na protuusluge u trenucima kada se, jednom u četiri godine, pred glasačkim kutijama slavi demokracija. Kako je određena količina žitelja ipak nužna da svojim poreznim izdvajanjima opslužuje prvokategornike i državni aparat, svaki debalans između prihoda i rashoda rješava se njihovim daljnjim kategorijalnim srozavanjem, pa od građana drugoga reda postupno postaju radno osposobljeno roblje.
Ostaje još nelagoda oko mitologije i sentimentalnih refrena o "brojčano nadmoćnijem neprijatelju" (kojeg smo "uspjeli svladati uz herojstvo i nadljudske napore"), parola koje se tope poput kugli sladoleda na kolovoškom suncu, što znači da će valjati s dodatnom pažnjom pristupati odgojno-obrazovnom procesu. Jer mali Štef ili mali Joško mogli bi nastavnika iznenaditi prostom logikom: Ako je naših bilo pola milijuna, što im je trebalo toliko godina da oslobode zemlju? Kako ih je to agresor s mizernim brojem vojnika uspijevao držati pod okupacijom? Tu bi, pak, osviješteni prosvjetni radnik trebao Štefu i Jošku u startu začepiti prljave gubice: Samo onaj tko ne postavlja nepristojna pitanja moći će računati na status branitelja! Ili kad odrastete želite postati nastavnici kao ja, s četiri tisuće kuna i četiri neotplaćena kredita?
Uglavnom, već skoro desetljeće i pol Hrvatskom dominira posebna društvena figura: retroaktivni ratnik. Tako je u kolektivnome mentalnom obzoru ustanovljen i retroaktivni domovinski rat, tvorevina ispunjena s onoliko mitova, dogmi i ideoloških prijetnji koliko je neophodno da se sačuva socijalna sigurnost i materijalna potkoženost retroaktivnih ratnika. A budući da retroaktivni ratnici predstavljaju pretorijansku gardu vladajuće stranke, pouzdanu glasačku mašinu koja će osiguravati političku (pa i fizičku) potporu onima što su im privilegije priskrbili, radi se o masi koja ne smije biti izložena ni eroziji ni reviziji. A ni suvišnim uznemirenjima: kada nastupi kriza, kakvoj svjedočimo ovih dana, kresat će se svima, ali ne i njima.
To upućuje na zanimljivu evoluciju domovinskog rata: u početku je on bio oslobodilački (sa značajnim elementima zločina), zatim je postao agresorki (na teritoriju Bosne i Hercegovine), da bi se od završetka ratnih operacija do danas nametnuo kao okupacijski (na teritoriju same Hrvatske). Jer ako neumjerene boračke povlastice koristi pola milijuna ljudi - što je, prema optimističkim procjenama, trostruko više od broja stvarnih učesnika rata - pustošeći bez milosti državni proračun, cijedeći prestravljeni i ni od koga zaštićeni ostatak stanovništva, a politička vlast stimulira mobilizaciju novih i novih retroaktivnih branitelja, možemo reći da se radi o nepriznatoj vojnoj diktaturi.
Osnovna odlika hrvatskoga nacionalnog pokreta je da, hotimično, nije svladao razliku između nezavisnosti i nezasitnosti. Potonja je toliko intenzivna, a vlast toliko nesigurna u sebe, da će okupatora uskoro biti više od okupiranih. Tada će silno nedostajati lijeva obrva Petra Miloša da znamo što nam je činiti. Jer ako je smisao hrvatske nezavisnosti u tome da se za lažne branitelje ubire harač i unovčava lažni rat, pitanje je samo dokad će trajati lažni mir. |
Muško
Nebitno
Žensko
