Tuga

wendy je napisao/la (Pogledaj post): › Lijepo rečeno, filozofe

a morao sam, ipak si rekla da te mi ovdje veselimo

wendy je napisao/la: › Zanimalo me imate li vi neki način koji vam provjereno pomaže u ublažavanju tuge? Ja ga još nisam uspjela pronaći.

Meni pomaže iskrenost,povjerenje i/ili plakanje na ramenu osobe kojoj je iskreno stalo do mene...

Plakanja, beskonačna razglabanja o problemu, provođenje hrpe vremena na analiziranje i u biti sažaljevanje samoga sebe, više stvarno nemaju smisla.. Smatram da je potrebno imati uz sebe barem jednu osobu koja, osim što će te saslušati, znati realno procijeniti cijelu situaciju, podići te, znati reći, hej, citiram: "Drži se u životu jedine stvari koju smiješ mijenjati i možeš-sebe!...Jedino što možeš je, zadržati bistru glavu i biti ponosna. Imaš sve preduvjete da uspiješ u svemu što naumiš.Nemoj da te sruši potreba za osloncem i pravdom, jer dovoljno si jaka da oslonac pronađeš u sebi...."
Gotovo sam sigurna da ne čita ovaj forum, ali vjerujem da će se pronaći ako jednom tu zađe jer stvarno je vrijedna da ju spomenem u ovoj temi.
Eto...sve u svemu...ovaj život je pre pre lijep da bi njegovo vrijeme gubili na- tugu!

Neke stvari znaju biti preteške, pa iako znaš da se sam s njima moraš nositi to ne znači da ti neće pomoći zagrljaj i riječi: Sve će biti u redu

Tugu ne treba potiskivati i zatirati. Tuga je plemenit osjećaj, i treba se tako i odnositi prema njoj. Treba ju njegovati, poštovati... Prepustiti joj se, jer će ona to znati cijeniti i sve će nam vratiti kad se s vremenom pretvori u sjetu i lijepa sjećanja.

DonQuijote je napisao/la: › Tugu ne treba potiskivati i zatirati. Tuga je plemenit osjećaj, i treba se tako i odnositi prema njoj. Treba ju njegovati, poštovati... Prepustiti joj se, jer će ona to znati cijeniti i sve će nam vratiti kad se s vremenom pretvori u sjetu i lijepa sjećanja.

ovo je toliko istinito.......
samo što treba nekada jako puno vremena da dođemo do sjete.........

Predivni su vaši postovi i razmišljanja o tome osjećaju. Našla sam i prikladan citat, ali ipak ću ga staviti u Onu, koja oduzima dah

No, ipak, sve to tako lijepo izgleda napisano i zvuči rečeno... ali naša je stvarnost ipak drukčija... Slažem se da snagu treba pronaći u sebi... ali taj dio i je najteži.

Mislim da sve treba riješiti sa samim sobom.. i pronaći negdje svoj smisao, koji je toliko različit od čovjeka do čovjeka. Jer, ako imamo za što živjeti, sve ćemo lakše prebroditi. Shvatila sam to iz primjera dragih ljudi kojima je bilo teško.

Ali, eto,mudrost se stječe s godinama.. kažu kako je sve lakše dok si mlad. Hmm... o tome bi se dalo diskutirati.

Tugovanje je osobno iskustvo. Ono ovisi o prirodi gubitka i po tome se razlikuje od osobe do osobe. Nema normalnog ili očekivanog perioda za to koliko će netko tugovati. To je individualna stvar.
Meni se čini istinitim, iako je pomalo apsurdno, da se čovjek osjeća ugodno s tugom, bilo njegovom ili tuđom. Na neki sadomazohistički način.
Vrlo često, zapravo, sami sebi prouzročimo tugu, a mislim da, kada se suživimo s njom, ona postaje dio nas.

Ne kaže se bez razloga da su najljepše ljubavi one tužne... istina, tih se najduže sjećamo, u najmanju ruku.

Otkrila sam jedan način na koji je lakše prebroditi tugu... dopustiti sebi suze i jecaje. Nakon toga ipak postane lakše. I uspiješ gledati tugu iz drugog kuta.

Kroz nju možemo naučiti nešto novo o sebi i svom životu... a ona je jedini način prihvaćanja gubitka. Onda izgleda i nije tako negativan osjećaj. Da nismo sposobni tugovati, mislim da bi vrlo brzo prošvikali

wendy je napisao/la: › Da nismo sposobni tugovati, mislim da bi vrlo brzo prošvikali

S ovim se moram složiti. A iz osobnog iskustva od ovih dana, zaključujem i da ponekad naše tijelo uzrokuje tugu ili loše raspoloženje. Hormoni su čudna stvar.

ja sam evo danas prekinuo sa curom koju jako volim pa sam tuzan!!!! nismo bili nesta posebno dugo zajedno(11mj sutra,tj.danas jer je 0.10) ali sam se jako povezao s njom i uzasno se osjecam!!! jos su mi prije dva dana ukrali jaaako skup bicikl tako da sam jako u kurcu!!!! uzasno se osjecam!! neznam kako da pobjedim tugu u sebi,uzasno mi je!!!! stvarno sam je volio...
pa ako netko ima nesta pametno me savjetovati,molio bih vas da mi kaze

nesreća nikada ne dolazi sama.........

who gives a fuck je napisao/la: › stvarno sam je volio...

ako je već prošlo vrijeme, onda nije strašno.

DanicaV je napisao/la: › nesreća nikada ne dolazi sama......... who gives a fuck je napisao/la: › stvarno sam je volio... ako je već prošlo vrijeme, onda nije strašno.

ma neeeee,to sam samo tako napisao,jos uvijek je jako volim:-(

a kakva je to veza ako koji puta ne prekinete, pa se opet pomirite?
možda vam je bio loš dan, malo nervoze, temperamenta........
život je sapunica.

Čuj, uvijek ti se bar dvije stvari zalome... nikad nije samo jedna. Žao mi je zbog bicikla, ali mi je još više žao što si izgubio curu (ako se ne varam, ti si nedavno ovdje rekao da ti je to bila najdulja veza...) - jest da se možete pomiriti i sve to stoji, ali onda je teže zakrpati razmirice, i to se dosta često pojavljuje kao kamen spoticanja. No sve se to stigne izgladiti, ako to stvarno želiš.
Odtuguj svoje, možda ti to treba, budi malo sam (mislim da je pogrešno uskakati u novu vezu odmah nakon prekida, u tzv. rebound) i skuži što želiš od života. Nevjerojatno je koliko lako se stvari slažu kad je čovjek posložen u glavi Puno sreće ti želim.

Ja baš nisam za davanje savjeta u ovakvim situacijama jer nisam nikad izašla iz duge veze...
Prije su mi "veze" trajale po mjesec dva, a sad sam u vezi već 4g...
no prijateljice koje su bile u vezi po koju godinu sa svojim prvim ljubavima pa su prekinule mi kažu da se boje da nikad više neće osjetiti takve osjećaje s drugim dečkima, te da uvijek u njima traže ono što su imale a izgubile...i danas imaju dečke koje vole ali kažu ne na onaj način ko što su osjećale prije.....sad ja ne znam razlog zbog kojeg ste prekinuli(možda je nešto stvarno ozbiljno) ali ako ste se voljeli i još se volite probajte to riješiti kako se ne biste poslije kajali...