Literarno Kreativni forumasi

Posljednja noć ljubavnika

Podigni kosu, podigni glavu
Od koga se skrivaš ljepotice
Pokaži taj zanosni osmijeh
I tvoje anđeosko lice

Pusti me da ponovo zaronim
U tvojih očiju tajne dubine
I neću ti reći ni riječi
U mom pogledu ćeš doći do istine

Dopusti da prstima napišem
Po grudima ti najljepšu sonetu
Koju naša tijela će pjevati
Noćas u harmoničnom duetu

Jer noćas još smijemo zgriješiti
Taj slatki si užitak priuštiti
A sutra, obećajem, zauvijek odoh
I za sobom ću mostove srušiti

Draženu u spomen

Krešimirov grad rodio je sina
Krajem listopda šezdeset-četvrte
I dan danas mi se pred očima
Nasmiješenog dječaka slike vrte

Vrlo brzo dotaknuo je Olimp
Uz veliki talent i još više rada
Pristupačan, vrijedan i odan
Postao je ponos Šibenika grada

Grada i Domovine koje je volio
Osim košarke više od svega
Bio je vođa, uzor i kapetan
I na terenu i izvan njega

Bio je omiljen gdje god se pojavio
Teško je naći Čovjeka takvoga
Jer ostao je vazda onaj isti dječak
Što čuvao je uvijek osmijeh za svakoga

Ali tog kobnog lipnja devedeset-treće
Na vrhuncu slave i karijere
Tužna vijest šokirala je svijet
I vrijeme je stalo toga dana
Nitko nije vjerovao, al' istina je bila:
„Dražen više nije među nama.“

Prošle su mnoge godine od tada
Odnijeli su ih vjetrovi i kiše
Ali još uvijek u glavi odzvanja:
„Dražen više nije među nama“
Jer i dan danas kad čujem te riječi
Potok suza krene, a srce se slama

Pismo vojnika 363033

Ne želim ići u rat
Ne mogu krvlju se boriti
S druge strane nišana je nečiji otac, sin i brat
Ne želim se najnižim strastima pokoriti

Nemojte me tjerati da pucam
Za šaku škuda da ubijam ljude
Zar svijet će uistinu bit ljepše mjesto
Ako sutra manje ih bude

Ali moje molbe nitko da usliši
Pakleni stroj ste od mene stvorili
Ravnodušno gledam beživotna tijela
Zombija što su se uz mene borili

Dječji plač postao je simfonija
Krik silovanih žena ljubavne poeme
Miris napalma poziv na ručak
Vonj leševa mjera za vrijeme

Jeste li sretni cijenjena gospodo
Svoju mladost i dušu sam vama dao
Hvala vam lijepa, al' povratka nema
Drugi život živjeti više ne bih znao

Ostat ću ovdje do samog kraja
Dok sa zastavom me kući ne vrate
A posljednja želja je, ako zatreba
Isključite proklete aparate

Ako sam živio kao biljka
Dajte mi bar dostojanstvo u smrti
Ne želim ležati u komi
Dok ovaj film se u glavi iznova vrti

Nedostaješ mi.
Tisuće riječi to ne mogu opisati.
Tisuće tebe hodaju u mojoj glavi.
Tisuće mogućih nas.

I tisuće zašto si otišao
I kada ćeš se vratiti tisuće
Neodgovorenih.
Tisuće neodgovorenih kada.

I tisuće zagrljaja koje kao
Luđak
Dajem imaginarnom tebi
Dok razgovaramo u mojoj praznoj kuhinji.
Tisuće riječi upućenih tebi,
Rečenih tisućama beznačajnih ljudi.

Dodira na tisuće bačenih u vjetar.
Trepavice spuštene na usamljene oči,
Na tisuće usamljenih trepavica.
Imamo li ih uopće tisuću?

I tisuće glupih želja,
I tisuće potreba
Koje samo ti možeš ispuniti i zadovoljiti.
Ti jedan jedini,
Tisućama svojih pogleda.

U vatrometu,
Bljeskovi nemilih događaja.

Zrak pun mirisa baruta
Nagovještava mi da se bliži čas
Kad ugušit će me tuga.

Kao na dočeku,
Gomila blještavih svjetala,
U kojima vidim naše dvije spojene ruke.
Dok razmišljam o tvom mirisu
Zaslijepljena sam svjetlima
I osjećajem neopisive sreće.

Volim vatromete.
Jednom godišnje,
Jedan trenutak u kojem
Volim život.

Zaboravila sam sebe kao sretnu
Zubi grizu usnu drhtavu i sjetnu.

Zaboravila sam ljubavi dodir
Ovaj život nije bio moj odabir.

Zaboravila sam misliti bezbrižne misli
Crni oblaci sjaj jutra mog su potisli.

Zaboravila sam svega ovog smisao
Negdje ga je bio um moj zapisao.
Negdje u pijesku, svjetlucavom i mekom
Gdje val ga je, poput sveg ostalog, izbrisao.

Zaboravila sam, potpuno zaboravila
Kada sam to s tugom paktirala
Kada me to nesreća prvi puta posjetila
Zar nisam već dovoljno okajala?

Zaboravila sam pravu sebe,
Zapamtila samo crnu trulu sebe.

Zaboravila sam zaboraviti
Sve čega sam se oduvijek borila ne bojati.

Zaboravila sam i plakati,
Hoće li me život ikad zaboraviti na to podsjetiti?

Hoće li me itko više ikad poljubiti,
Hoće li me itko više ikad zagrliti,
Zaboravljenu me svijetu ponovno otkriti?

Neće, zaboravili su i zaboravit će.
Kao što sam i ja zaboravila.

Dok prolazim ulicama života
i pljujem bijes.
Bolestan um ne zna za ono dobro
zaustavi me.
Pronađi me,
pred vratima sam spoznaje
i strah me.
Vrati me iz sna izbezumljenog djeteta
ja se bojim mraka.
Griješnici se boje živjeti.

Više nas

Ima dva oka i dva srca.
Skriva se od pogleda.
Jedne uši što ne čuju.
Nekoliko ruku što nikad ne grle.
Jednu crnu misao,
i nekoliko crnjih što nikom ne govori.
Usta što šute zatvorena
I druga štp smiju se besmisleno
Ridaju tugaljivo.
Nekoliko nogu što kroče
rastrgane između nekoliko puteva
stupaju ponosno,
i kleče pred usamljenošću moleći.
Zarobljene u tijelu bolesnika.
Jedna ja.
I druga ja.