“Imamo zeleno svjetlo. Krenuli smo kroz tjesnac, konacno!”
“Vidim Vas, kapetane. Dobro more I Sretna Nova Godina!”
“Takodjer!”, rece Vassilios Kampakis, kapetan motornog broda “Navios Titan”.
Sretan put, Stari Morski Vuce, konacno smo te uspjeli prosunjati kroz ovu kompliciranu prirodnu ljepotu.
Volio bih upoznati osobu koja je zamislila I izgradila ovaj mali hotel u kom zivim, evo, vec treci tjedan. Svega 5 apartmana, na samom rubu visoke litice koja kao strazar nadgleda sve sto se dogadja kako na Bosporu, tako I prijeko na evropskoj strani Istanbula. Svaka soba ima veliki balkon sa prozirnim podom, koji se zimi transformira u svojevrstan stakleni vrt jer mu se tada dodaje staklena skoljka koja ga stiti od kise, a pritom vam daje fenomenalan osjecaj da lebdite nad ovim uskim morskim prolazom koji spaja Mramorno sa Crnim Morem.
Jos jedna samacka vecer, predzadnjeg dana u godini, slicna mnogima prije nje. Sjedio sam u mojoj staklenoj kapsuli, sa casom vina u ruci I zdjelom tek prepecenih usoljenih badema na naslonu sofe, iz kojih se lagano sirila plavicasta para, te gledajuci kako Navios Titan polako pocinje lomiti valove Mramornog Mora na putu prema Dardanelama, sjetih se, jos jednom, koliko I zasto ne volim Nove Godine. Nekad sam ih volio, o da, jako. Dapace, infantilno sam im se radovao, kako njima tako I popratnim manifestacijama koje su uz njih isle, ali to spada u neku drugu dimenziju. Kad bolje razmislim, zadnja Nova Godina koju sam proslavio je bila 12. Srpnja 1997. godine, ali ne bih o tome sada.
Kuc, kuc!
Tko li je sada? Vec je kasno. Ne ocekujem nikoga, vjerojatno je netko od osoblja hotela, pomislih dok sam se lijeno izvlacio is udobne sofe, krecuci se prema vratima. Otvorih vrata I zanijemeh od soka: “Ti! N….hmmm….umm…uf...”
“Bolje te nasla!”
“Sto ti radis ovdje?”
“Oliver mi je rekao da si tu pa sam odlucila da te vidim, tko zna kad cu opet imati priliku. Rekao je da u Srijedu ides za New York.”
Nitko te poznaje tako dobro kao majka I najbolji prijatelj. Nitko osim mog kuma ne bi mogao smisliti nesto bolje.
Nisu tako ceste prilike u kojima priznajem da sam zbunjen, ali ova je bila vrh. Zbunjen cijelom situacijom, zbunjen svojom reakcijom, zbunjen razmisljanjem sto ce se dalje dogadjati…
I da, po tko zna koji put zbunjen dijalektickim pitanjem, sto je to sa ovom djevojkom sto mi ne dozvoljava da ju zaboravim, iako nikada nije bila moja…?
Svi meni bliski se godinama pitaju sto je to sto ova “Friuliana” ima, a druge nisu imale, jer, jedina je koja se ne uklapa u profil djevojaka koje su prosle kroz moj zivot, a koje su, nekako, bile na prvi pogled vrlo slicne jedna drugoj. Ova je, po mnogome, jednostavno drugacija. Pocevsi od izgleda. Ne nosi naocale, ima prevelike grudi, malo je, onako, stamenija zenska, plava je…znaci stvarno drugacija od vecine ostalih, izmedju ostalog. Druga I navjeca razlika je sto sam sve ostale volio na drugi nacin…tamnom stranom srca.
Istina je da sam scenarije slicne ovom zamisljao u nekim svojim insomniackim mastanjima, ali sam isto tako bio apsolutno siguran da se tako nesto nikada nece dogoditi u stvarnosti. Da se mi ne lazemo, ne vjerujem u duhove I ne trljam lampe okolo, pecaros nisam, a male dobre vile se zakacinju za zgodnije momke bistrog, a manje odlucnog pogleda nego sto je moj…
Imala je malo prtljaga, svega jedan mali, stari, trobojni Benetton-ov kovcezic, za koji vecina ljudi misli da je vise modni detalj nego prtljag, ali ja sam odnekud pouzdano znao da u njega sasvim komotno stane sve sto jednom veselom paru treba za dugi vikend u Barceloni.
Predlozio sam da sjednemo na balkon, takticki zrelo, jer tamo imam izgovor da trabunjam o Istanbulu I njenom putovanju ovamo, Novoj Godini ili nekoj drugoj trivijalnoj temi, dok mi se misli malo ne saberu. Natocio sam joj vino, rekao, kao salu, naravno, da joj ne dam bademe, to je samo moje veceras, te prije nego sto sam toga bio svjestan, osjetio sam kako njena glava pada u onu duplju izmedu kljucne I ramene kosti, koja inace nije otvorena za javnost. Tamo se dolazi samo po pozivu.
Hej, kako si znala da je tom kalupu potreban dodatni fiting? Vidio sam ja da on ne sljaka bas perfektno jos od onda kad se tvoja glava prvi put nasla u njemu, slucajno i neplanirano, kad si zaspala I pala na mene u vlaku iz Helsinkija za Uusikaupunki.
“Znas, sa Rogerom ne ide bas najbolje u zadnje vrijeme”.
Nisam ni sumnjao da recept za ovakvu vrstu jela ide bez dodatka malih I naizgled bezazlenih neıstinitih stvari izrecenih bracnom drugu. Kada to rade muskarci, to se zove laz, ovako…
Takodjer nisam ni sumnjao da si tu samo da bi mene vidjela pred povratak za New York, vec da ima tu I malo sebicnih motiva, ali ne mari, jos davno sam ti dozvolio grublju igru u polju.
“Znam.”
“Kako znas?”
“Lutko, ja imam 35 godina, 100 kg zive vage I tesko se jos mogu nazvati frajerom, a i prosao sam razne Scile I Haribde u zivotu…nekako, udate zene ne putuju preko pola svijeta samo da bi sa mnom podijelile bocu vina I odsjaj valova na Bosporu…”
“Imas pravo. Jesam htjela da te vidim, ali sam vjerojatno htjela I da malo pobjegnem. Oprosti”.
“Imas srece pa ti propusnica za ovo skroviste jos uvijek nije istekla”.
Nisu li najljepsi razgovori vodjeni bez ijedne izgovorene rijeci?
Postoji li samo jedna Pandorina kutija?
“Pusti” , rece.
Cekaj malo, jeste tebi skoro sve dozvoljeno, ali citanje misli vec spada u ozbiljan disciplinski prekrsaj!
Moj disciplinski prekrsaj, ne tvoj.
Ne vrijedi, gard je pao, sad igraj do gonga!
“Imas li jos paket za hitnu pomoc?”
“Naravno. Znas da bez njega nikud ne idem, tamo je pored uzglavlja.”
Paket se sastoji od nekoliko glazbenih CD-a od kojih se ne razdvajam, a vrlo je malo ljudi ikada imalo priliku u isti zaviriti.
“Mogu li? Mislim da znam sto nam treba veceras.”
“Naravno”
“…..Fly me to the moon and let me dance among the stars…..let me see what spring is like on Jupiter and Mars….”
Vratila se stidljivo, stala ispred mene, napravila jedan spori okret, kao da hvata korak sa Sinatrom, pruzila ruku….
“Stassera ballero soltanto per te!” |
Muško
Žensko
