Za razliku od šutnje, koja čovjeku nudi tamu, tišina ga vodi kroz širom otvorena vrata svjetla. Njena vizionarska odlučnost omogućava život u kojem čovjek osjeća svijet i svijet osjeća njega. Neizbježno je to uzajamno promatranje. Često donosi ono poznato, već viđeno, ali zanat promatranja je težak i pokatkad krvav posao. Vidjeti ne znači i znati, a imati viziju to je rijetkost, dar s kojim čovjek lakše usklađuje svoju svijest. Razlikovati viđeno to je sposobnost. U razlici i je ljepota. Tada misli slobodnije teku, sklonije su čovjeku i svemu oko njega. Nude se kao vodiči kroz svijest koju tek upoznajemo. Kao i mi, ona isto tako traži, prihvaća, odbacuje ili primjenjuje, u svakom slučaju, kreće se u nama i oko nas.
Nekada je čovjek sa zidinama čuvao gradove i na taj način unutar zidina stvarao zaštićen i siguran svijet. Povijest na svoj poseban način opisuje mnoge opasnosti i kušnje kojima su bili izloženi gradovi i ljudi u njima. Zla su od pamtivijeka navirala. Sa svih strana svijeta su stizale moćne prirodne sile. Odozgo i odozdo, s kopna i mora, u oblicima koji su razarali i uništavali. Povremeno jače ili slabije, ali uglavnom su to prolazna nevremena. Najveće nevrijeme koje je oduvijek vladalo, koje i danas vlada, jest u ljudskoj svijesti. Kao neprekinuti niz, stoljećima neumorno tumara. Pokazalo se i dokazalo kao najupornije, najtočnije i najstrašnije.
Čovjekova želja za galamom i kaosom stvorila je takva pomagala koja su izvan pameti i razuma. Njegovo stalno bježanje od tišine nosilo je nemir s kojim je gdje god se zatekao, ostavljao trajno nepopravljive posljedice. Pamćenje ne blijedi. Zaborav ne može odnijeti čovjeka. Čovjek je neosvojiv. On je u javi i u snu postojan, sebi najodaniji prijatelj.
Oduvijek su nas očaravale igračke. Kao djeca smo u njima prepoznavali svoj svijet i maštali o danu kada ćemo potpuno moći živjeti u njemu. Naša stanja, mirisi koje smo osjećali, ruke koje su iz nas rasle, sve je to bilo samo naše. Prepoznavali smo potpuno drugačije oblike od onih koje danas poznajemo. Dojmovi sa ulica, pokreti životinja, kuće kraj kojih smo prolazili, sve su to bile prirodne igračke koje su nudile u sebi tišinu. Razumjele su nas kao što smo i mi razumjeli njih. Stvarali smo svoje svjetove u pijesku, dizali ih u oblake i kao papirnate puštali po barama. Bili smo moćni vladari dalekih svjetova, ratnici i istraživači. Bili smo stvaratelji nemogućih izuma. Sve što smo trebali, nalazilo se u nama i kraj nas. Sve je vječno trajalo i nikada nije završavalo. Činilo nam se kako veliki ljudi ne postoje, osim onih nama najbližih. Njih smo se bojali, ali i voljeli. Njima smo otkrivali svoje tajne i ponekad ih dovodili u taj naš svijet.
Mislim da si nas upravo takve želio. Da je tvoj prst sudbine pokazivao na nas, jer si iz iskustva znao kako ćemo s tim igračkama naučiti prepoznavati stvarni svijet. Znao si i dopuštao nam da se raširimo u igri po tvojim parkovima i tvojim ulicama. Naš je zanos u početku stvorio nestvarne slike u nama samima, međutim s vremenom smo postali stvarni graditelji naših snova. Iako smo griješili, naučili smo podizati tvoje ulice i uređivali tvoje parkove. Nekadašnji snovi su postali vizije i bez obzira s kojim se teškoćama kao ljudi susrećemo, idemo naprijed. Unatoč našim ljudskim nesporazumima, koji nas usporavaju i ponekad vrijeđaju, mi nadograđujemo i obogaćujemo tvoju tisućljetnu tišinu. Ugrađujemo svoju viziju i otkrivamo tajnu zanata iz koje svakim danom postaješ sve veći i ljepši.
Grade naš, san koji sanjamo jeste tvoja ljepota i tvoj ponos. Kao što te Drava nikada nije napustila, tako ne mislimo ni mi promijeniti svoj tok. Ako i odemo, to je privremeno, jer u srcu imamo bezbrojne načine kako da ti se negdje, barem na kratko u pijesku ili u oblacima vratimo.
Tekst: Zal Kopp
Ilustracija: Jovan Gojković
Muško
