Ljubav je slijepa?

Postano: 26.10.2007. 16:42 Naslov:

zašto ne brak?

što ako je osoba oslijepila nekom nesrećom?

išla sam u razred sa slijepim mladićem. dobar je kao kruh. nikada mu nije bilo važno kako netko izgleda (pretpostavljate zašto), važan mu je bio samo duh osobe. Kroz prijateljstvo snjim naučila sam neke stvari o tome kako se nositi sa invalidnošću. dečko je pun samopouzdanja i tvrdi kako svatko može osvojiti osobu koja mu se sviđa, a ako ne uspije, možda je problem u osobi koja se osvaja. možda ona nije toliko vrijedna i idealna kao što se u početku čini.

ja mislim da bi mogla biti s invalidnom osobom, jer sam se na primjerima iz obitelji naučila koliko su te osobe dobre i osjećajne. Moj rođak je u kolicima i ima zdravu suprugu. Imaju 3 djece i jako su sretni. Znam da je i njoj teško, jer uz 3 djece vodi brigu i oko njega, ali uzajamno si pomažu i to funkcionira.

Postano: 26.10.2007. 20:59 Naslov:

...uh....kao prvo pohvala za stvarno dobru temu....
...e sad...što napisati.....do sad nisam imao prilike doci u takvu situaciju....pa da napišem što sam napravio.....al puno puta sam došao u situaciju da nekom invalidu treba nešto pomoci.....i nikad nisam razmišljao da li cu pomoci ili ne.....uvijek sam ucinio sve što sam u tom trenutku mogao....al moram priznati da sam cak 2 puta bio iznenađen kad je invalid odbio pomoc....iako sam vidio da mu nije baš jednostavno to samome napraviti......vejrujem da ima dosta njih koji misle ako im netko nešto pomože....da se odma smatra kako su oni nesposobni....ili manje vrijedni....što ja nikad nisam ni pomislio.....
....e sad što se tice pitanja....što bi ucinio da se nađem u gore navedenoj situaciji....iskreno....nemam pojma.....vjerujem da bi mogao biti jako dobar prijatelj sa invalidnom osobom....al da li bi mogao ostvariti vezu....e to ne znam.....jednostavno je tu previše zamršena situacija...da bi tu napisao neki jednostavan odgovor....u smislu...da ili ne.....nije to baš jednostavno...... Cool

Postano: 26.10.2007. 21:05 Naslov:

dobrota je ono štu gluhi čuju a slijepi vide...negdje sam to pročitao ovih dana

Postano: 27.10.2007. 9:51 Naslov:

uh.. teško je na takvo pitanje i odgovoriti, pogotovo kada si poptpuno zdrav.. iako poznam jedan par, gdje je dečko u kolicima a cura zdrava, nedavno su i dijete dobili a upoznali su se nakon njegove nesreće.. svaka čast, mislim da ja ne bih mogla.. druga stvar, vjerojatno, da se to dogodi nekome s kime već jesam.. ne vjerujem da bih pobjegla, ali kontam da to mora biti pakleno teško privikavanje..
A ono što je Insomnia i pitala, da li bih tog nekog nazvala kasnije, pa vjerojatno bih, ako mislim da mi je super i upustila bih se u prijateljstvo, ali ne vjerujem da bih se upustila u vezu..

Postano: 27.10.2007. 10:00 Naslov:

vučica je napisao/la (Pogledaj post): › zašto ne brak?

što ako je osoba oslijepila nekom nesrećom?

išla sam u razred sa slijepim mladićem. dobar je kao kruh. nikada mu nije bilo važno kako netko izgleda (pretpostavljate zašto), važan mu je bio samo duh osobe. Kroz prijateljstvo snjim naučila sam neke stvari o tome kako se nositi sa invalidnošću. dečko je pun samopouzdanja i tvrdi kako svatko može osvojiti osobu koja mu se sviđa, a ako ne uspije, možda je problem u osobi koja se osvaja. možda ona nije toliko vrijedna i idealna kao što se u početku čini.

ja mislim da bi mogla biti s invalidnom osobom, jer sam se na primjerima iz obitelji naučila koliko su te osobe dobre i osjećajne. Moj rođak je u kolicima i ima zdravu suprugu. Imaju 3 djece i jako su sretni. Znam da je i njoj teško, jer uz 3 djece vodi brigu i oko njega, ali uzajamno si pomažu i to funkcionira.

Rekoh brak da,ali djeca ne...
iz osobnih razloga,dijete sam hendikepiranih roditelja i vjeruj nije bilo lako,dok sam bila mlađa da,nisam imala osječaj da sam za nešto uskraćena ,ali s vremenom mi je bilo jasno da sam puno toga propustila...e vidiš to svojim potocima nebih željela...

Postano: 27.10.2007. 10:00 Naslov:

malo je vjeojatno da bi se zaljubila u nekog tko je u kolicima, ali nije nemoguće. al taj bi zbilja morao bit frajer nad frajerima!

Postano: 27.10.2007. 10:08 Naslov:

ela, baš zanimljivo ovo što si rekla...

poznajem jednu djevojku, nedavno se udala i dobila djete, i ona i muž vrlo teško hodaju... baš sam si razmišljala dal je to možda malo sebično od njih da imaju dijete... naravno da je roditeljska ljubav najvažnija... čak i to što će dijete za mnoge stvari bit zakinuto, ni to možda nije toliko strašno... ali kad pomislim koliko će brige imat čitav život oko tih roditelja... puno... puno...

Postano: 27.10.2007. 10:12 Naslov:

mislim da to ne treba tako gledati..
što onda s onim klincem u SAD-u što ga je rodila mati bez ijedne ruke.. žena sve radi nogama.. mazi ga, hrani, presvlači, sprema, vozi, ide u trgovinu, radi..
e to je možda malo prestrašno, a ne to što njih dvoje teže hodaju.. hodaju, kreću se i vjerojatno mogu sve sami..

Postano: 27.10.2007. 11:04 Naslov:

Poppy je napisao/la: ›
ela, baš zanimljivo ovo što si rekla...

poznajem jednu djevojku, nedavno se udala i dobila djete, i ona i muž vrlo teško hodaju... baš sam si razmišljala dal je to možda malo sebično od njih da imaju dijete... naravno da je roditeljska ljubav najvažnija... čak i to što će dijete za mnoge stvari bit zakinuto, ni to možda nije toliko strašno... ali kad pomislim koliko će brige imat čitav život oko tih roditelja... puno... puno...

da, to je stvarno velika briga za to dijete kad odraste, pomagati roditeljima konstantno. Ali opet, ne može se na to tako gledati.. zvučite kao da biste im uskratili djecu.. djeca potpuno zdravih roditelja također bivaju uskraćena.. koje je njihovo opravdanje? @ela, iz posta vidim da je tebi bilo teško, jer su ti roditelji hendikepirani... jel ti žao što su te, unatoč tome, odlučili imati? ..sigurna sam da te to iskustvo obogatilo, na neki način..

Postano: 27.10.2007. 23:17 Naslov: Re: Ljubav je slijepa?

Osobno poznajem čovjeka koji je oslijepio kao dijete, ali svojom prekrasnom osobnošću i šarmom uvijek bi osvojio srca ljudi oko sebe, i postigao je neke stvari u životu koje mnogi ljudi zdravih očiju nisu. Imao je dvije veze sa zdravim curama, sa trećom se nedavno i oženio. Stvarno, ništa nije nemoguće, stvar je i osobe koliko je spremna prilagoditi svoj život nekome, pa makar bilo i teško.
S druge strane, ja sam nedavno upoznala jednog krasnog tipa, koji je ostao u kolicima nakon prometne. Super mi je žao što ga nisam pitala broj telefona, baš bih ga voljela bolje upoznati.
Nemam inače takvih iskustava kako je biti s takvim osobama u vezi, ali da se nekome s kim već jesam dogodi nešto tako, sigurno je da bih se brinula o toj osobi do daljnjeg.

Postano: 27.10.2007. 23:49 Naslov:

insomnia je napisao/la (Pogledaj post): ›

Poppy je napisao/la: ›
ela, baš zanimljivo ovo što si rekla...

poznajem jednu djevojku, nedavno se udala i dobila djete, i ona i muž vrlo teško hodaju... baš sam si razmišljala dal je to možda malo sebično od njih da imaju dijete... naravno da je roditeljska ljubav najvažnija... čak i to što će dijete za mnoge stvari bit zakinuto, ni to možda nije toliko strašno... ali kad pomislim koliko će brige imat čitav život oko tih roditelja... puno... puno...

da, to je stvarno velika briga za to dijete kad odraste, pomagati roditeljima konstantno. Ali opet, ne može se na to tako gledati.. zvučite kao da biste im uskratili djecu.. djeca potpuno zdravih roditelja također bivaju uskraćena.. koje je njihovo opravdanje? @ela, iz posta vidim da je tebi bilo teško, jer su ti roditelji hendikepirani... jel ti žao što su te, unatoč tome, odlučili imati? ..sigurna sam da te to iskustvo obogatilo, na neki način..

nisam ni jednom rječju rekla da bi hendikepiranim ljudima uskratila roditeljstvo,već da nebih željela svom potomku hendikepiranog roditelja..to je moje osobno mišljenje..
vidi ovako sad idemo ipak u krajnost,nikako mi nije žao što su me roditelji odlučili imati,previše uživam u životu da bih ikad izrazila takvo mišljenje..
ali(uvjek postoji neki ali),imala sam ludu sreću što su moji roditelji bez obzira na svoj hendikep vrlo samostalni,npr.sami su odlazili na posao,dok npr.imala sam puno primjera oko sebe gdje su djeca slijepih osoba morala ustajati s roditeljima,odvoditi ih na posao,onda škola,obaveze bla bla bla i odlazak po roditelja na posao....ovo je samo jedan primjer a ima ih puno...
e sad pitanje...
Koliko je opterećenje za dijete od npr. 10 god ustajati u pet ujutro pratiti roditelja na posao,izvršavati sve svoje obaveze,zatim po roditelja na posao ,ako ne i obadva(ima i toga) i onda s njima u kupovinu,pošta,plaćanje računa itd.?
Bez obzira na hendikep svojih roditelja,izvukla sam možda nešto vrijednije,jako dobru duhovnu povezanost sa svojom roditeljicom ,jer nam je posvetila jako puno vremena,a da nije bilo lagano nije ,ovaj ostali dio.Bezbroj puta je prekinuta igra ili neki drugi gušt da obavim nešto za što djeca moje dobi nisu ni znala da ima .
Ponosna sam na njih bez obzira na ovaj teži dio koji sam spomenula,jer kako kaže moj otac puno toga nebi postigao što je da vidi jer je ovako uvjek imao osjačaj da sve mora napraviti 2 puta boje od neke zdrave osobe.
Roditeljica je jedna toliko pozitivna osoba da plijeni svojom voljom za životom i gledanje svakog problema iz nekog vedrijeg kuta(zahvalna sam joj zbog toga,jer taj dio naslijedih od nje) i kad bi je pitali ako bi postojala mogućnost npr. da progleda,što bih prvo željela vidjeti odgovor je uvjek:
Svoju djecu i onda mi ponovo vid mogu uzeti,to mi je jedina želja!-dakle ništa drugo...njena je inače mudrost-Hendikepiran je onaj tko živi a nije svjestan toga da je ovdje.
uff sorry ovo je dugačko Smile

Postano: 28.10.2007. 1:36 Naslov:

ela, sori, ali neobičan mi je ovaj izraz 'roditeljica'... mama jel? odkud ti taj izraz?

Postano: 28.10.2007. 1:40 Naslov:

Poppy je napisao/la (Pogledaj post): › ela, sori, ali neobičan mi je ovaj izraz 'roditeljica'... mama jel? odkud ti taj izraz?

da

Postano: 29.10.2007. 11:55 Naslov:

ela je napisao/la: ›

insomnia je napisao/la (Pogledaj post): ›

Poppy je napisao/la: ›
ela, baš zanimljivo ovo što si rekla...

poznajem jednu djevojku, nedavno se udala i dobila djete, i ona i muž vrlo teško hodaju... baš sam si razmišljala dal je to možda malo sebično od njih da imaju dijete... naravno da je roditeljska ljubav najvažnija... čak i to što će dijete za mnoge stvari bit zakinuto, ni to možda nije toliko strašno... ali kad pomislim koliko će brige imat čitav život oko tih roditelja... puno... puno...

da, to je stvarno velika briga za to dijete kad odraste, pomagati roditeljima konstantno. Ali opet, ne može se na to tako gledati.. zvučite kao da biste im uskratili djecu.. djeca potpuno zdravih roditelja također bivaju uskraćena.. koje je njihovo opravdanje? @ela, iz posta vidim da je tebi bilo teško, jer su ti roditelji hendikepirani... jel ti žao što su te, unatoč tome, odlučili imati? ..sigurna sam da te to iskustvo obogatilo, na neki način..

nisam ni jednom rječju rekla da bi hendikepiranim ljudima uskratila roditeljstvo,već da nebih željela svom potomku hendikepiranog roditelja..to je moje osobno mišljenje..
vidi ovako sad idemo ipak u krajnost,nikako mi nije žao što su me roditelji odlučili imati,previše uživam u životu da bih ikad izrazila takvo mišljenje..
ali(uvjek postoji neki ali),imala sam ludu sreću što su moji roditelji bez obzira na svoj hendikep vrlo samostalni,npr.sami su odlazili na posao,dok npr.imala sam puno primjera oko sebe gdje su djeca slijepih osoba morala ustajati s roditeljima,odvoditi ih na posao,onda škola,obaveze bla bla bla i odlazak po roditelja na posao....ovo je samo jedan primjer a ima ih puno...
e sad pitanje...
Koliko je opterećenje za dijete od npr. 10 god ustajati u pet ujutro pratiti roditelja na posao,izvršavati sve svoje obaveze,zatim po roditelja na posao ,ako ne i obadva(ima i toga) i onda s njima u kupovinu,pošta,plaćanje računa itd.?
Bez obzira na hendikep svojih roditelja,izvukla sam možda nešto vrijednije,jako dobru duhovnu povezanost sa svojom roditeljicom ,jer nam je posvetila jako puno vremena,a da nije bilo lagano nije ,ovaj ostali dio.Bezbroj puta je prekinuta igra ili neki drugi gušt da obavim nešto za što djeca moje dobi nisu ni znala da ima .
Ponosna sam na njih bez obzira na ovaj teži dio koji sam spomenula,jer kako kaže moj otac puno toga nebi postigao što je da vidi jer je ovako uvjek imao osjačaj da sve mora napraviti 2 puta boje od neke zdrave osobe.
Roditeljica je jedna toliko pozitivna osoba da plijeni svojom voljom za životom i gledanje svakog problema iz nekog vedrijeg kuta(zahvalna sam joj zbog toga,jer taj dio naslijedih od nje) i kad bi je pitali ako bi postojala mogućnost npr. da progleda,što bih prvo željela vidjeti odgovor je uvjek:
Svoju djecu i onda mi ponovo vid mogu uzeti,to mi je jedina želja!-dakle ništa drugo...njena je inače mudrost-Hendikepiran je onaj tko živi a nije svjestan toga da je ovdje.
uff sorry ovo je dugačko Smile

uf uf.. sorry, ma nisam ja mislila ništa loše u vezi tebe.. jezik brži od pameti.. ja osobno stvarno nisam kompetentna za razgovor o tome, i ne mogu si zamisliti kako je to negdje teško, pošto su mi roditelji zdravi.. (fizički bar..)
Što opet dovodi do pitanja koliko toga zapravo treba uzeti u obzir kod veze sa hendikapiranom osobom.. koliko je tu odricanja.. iskreno, ne čudi me što onaj dečko ne može naći djevojku.. rijetko tko je spreman toliko se žrtvovati..a opet, žalosno je da se on zbog svoje invalidnosti mora ograničiti samo na ljude s istim problemom..

Postano: 29.10.2007. 12:12 Naslov:

insomnia je napisao/la: ›
iskreno, ne čudi me što onaj dečko ne može naći djevojku.. rijetko tko je spreman toliko se žrtvovati..a opet, žalosno je da se on zbog svoje invalidnosti mora ograničiti samo na ljude s istim problemom..

pa kad smo mi ljudi najsebičnija stvorenja u svemiru.. i svima je (priznali ili ne) vlastita guzica na prvome mjestu..