“
Where do I begin,
To tell the story,
Of a love that lies within…”
Zasto bas ja da se rodim u mjesecu u kom je jedan od dva najlicemjernija praznika u godini? Dugo se pitam da li je na prvom mjestu
Valentinovo ili
Dan Zena… hmmm… mrtva trka.
Svaki dan treba biti dan zaljubljenih, a ne bih se bunio ni da svaki dan bude Dan Zena. Muzjaci bi tada bili natjerani da se ne iskupljuju za sve gluposti samo sa nekoliko karanfila ili cestitkom, vec da svakodnevno vode racuna kako tretiraju zene oko sebe(!), a zene bi naravno, sve to znale istom mjerom vratiti (!?!) I svijet bi bio ljepse mjesto.
Jos malo pa ulazimo u taj fenomenalni mjesec…a ja se pitam znamo li u cemu se ljubav, o kojoj smo svi tako spremni pametovati, najbolje ogleda…je li to kemija, seks, postovanje, strast… hmmmm, razne su definicije, ali ono sto se rijetko pominje, a ja mislim da bi trebalo doci odmah poslije kemije, a prije sveg ostalog, jest koliko smo spremni uciniti za onog drugog, koje smo kompromise spremni prihvatiti, koliko se zrtvovati za partnera.
Ispricat cu vam jednu istinitu ljubavnu pricu, koja, mislim, dobro moze ilustrirati o cemu vam pricam.
Sreli su se 1991. godine, negdje pocetkom ljeta.
Ona je bila prelijepa i mlada, ali vec priznata kanadska kazalisna glumica.
On je bio moderni gladijator iz Brazila, poznat, mlad, bogat, samozatajan…najbolji.
Upoznali su se u Montrealu, na jednom prijemu, na kom su morali biti, a ni jedno niti drugo nisu bas htjeli.
Ona nije voljela takve manifestacije, a on nije volio stvari koje nisu spontane, I koje u njegovoj glavi nisu imale smisla.
Sjedili su, svatko u svom kutu, kao bokseri, cekajuci gong, kada ce moci otici na spavanje.
On nju nije poznavao.
Njega je poznavao cijeli svijet.
Ona je zivjela zivot mirno i polako, uzivajuci u svemu sto radi I sto ju okruzuje.
On je zivio brzo I ludo, uzivajuci u svom poslu I mozda 20.-tak dana godisnje u odmoru sa svojom ogromnom obitelji.
Slijedeceg dana, na njena vrata su zakucali ljudi koji su za nekoliko sekundi cijeli stan ispunili svjezim cvijecem I dali joj karticu sa posvetom:”Hvala sto ste sinocnji prijem ucinili podnosljivim. A.!”
Dva dana kasnije su se upoznali, I kemija je krenula. Na neki cudan, platonski nacin, do dana danasnjeg nije prestala.
Ona je radila u kazalistu.
On je bio sezonski radnik, 10 mjeseci godisnje na putu. Nisu se puno vidjali.
Ona je mrzila publicitet, novinare I fotoreportere.
On ih je mrzio isto, cak I vise od nje, ali ih nije mogao izbjeci.
Ona je zeljela da se on prestane baviti time cime se bavio, kako bi se posvetio drugim stvarima, njoj, obitelji, nekom mirnijem ili manje opasnom poslu, ali mu nikad to nije otvoreno rekla. Voljela ga je dovoljno da bi znala da mu je njegov posao u krvi, te, da ju nikad nece moci voljeti punim srcem, ako mu bujica adrenalina ne kulja kroz vene, a dovoljno adrenalina je moglo doci samo od njegovog posla. Sam je to nekoliko puta javno I rekao:”Moj posao mi je u krvi, to je moja sudbina”.
On je zelio da ga ona prati tokom sezone, da putuje s njim, ali joj to nikad nije otvoreno rekao. Volio ju je dovoljno kako ju ne bi odvratio od njenih “dasaka koje zivot znace”, ali isto tako, cesto je znao reci:”Ako vec ja moram podnositi novinare, kamere I tipove koji danonocno trce za mnom ne bi li me slikali, ne mora I ona. Barem nju toga mogu postedjeti.”
U naredne tri godine, imali su nedjeljne veceri, ponedjeljke I utorke zajedno, kad bi se on vec morao pakirati I putovati na slijedecu predstavu. Ona je jednom rekla:”Dovoljno mi je da imamo dva dana u tjednu, ali smo tada 24 sata dnevno samo svoji, samo dvoje mladih ljudi koji se vole.”
Imali su zajednicku strast. Djecu!
Ona ih nije mogla imati.
Dok nju nije sreo, on ih nije imao s kim imati.
Ona je odrasla u lijepom, bogatom I sigurnom Montrealu.
On je odrastao u lijepom, siromasnom I vrlo opasnom Sao Paulo-u.
Osim svog posla, nje I obitelji, slijedeca najveca njegova ljubav je bio Brazil.
Jednom je rekao:”Mi koji smo imali srecu, pa smo bogati, ne mozemo biti sretni I zadovoljni zivotom na nasem bogatom otoku, okruzeni morem siromastva”.
Pocetkom 1993. odlucili su da pokrenu fondaciju koja bi mnogobrojnoj brazilskoj sirocadi, inace osudjenoj na nemastinu, kriminal I prostituciju, te prosjecan zivotni vijek od 19 godina, obezbjedjivala skolovanje I sklanjala ih sa ulice, u pokusaju da im otvori neke druge mogucnosti u zivotu.
Na Valentinovo te godine, on ju je zaprosio.
Ona je pristala.
Zakazali su vjencanje za ljeto slijedece godine, u Montrealu, na onom istom mjestu gdje su se prvi put vidjeli, tajno, bez novinara, samo obitelj I prijatelji.
Nastavili su da zive svoje zivote I da se vole, nedjeljom, ponedjeljkom I utorkom, te dva mjeseca izmedju sezona. Ona se preselila u Brazil, naucila jezik I zaposlila se u kazalistu u Sao Paulo-u…Nitko nije mogao shvatiti, kako I zasto jedna kanadjanka moze nauciti portugalski I zeli se preseliti se u Brazil.
Njih dvoje su znali zasto I kako…
U proljece 1994. on je napunio 34. godine, ona 30…cijeli svijet je bio njihov.
On je poginuo 1. Svibnja 1994. godine, zabivsi se automobilom u zid pri brzini od 280 km/h. Zvao se Ayrton Senna da Silva.
Ona je Anne-Marie Hamilton, gledala je pogibiju svoje najvece ljubavi u direktnom TV prijenosu I tiho plakala…danima.
Ostala je u Brazilu. Uz odobrenje obitelji, promijenila je svoje prezime u Senna I nastavila, zajedno sa njegovom sestrom, da radi za Senna fondaciju, koja je do danas iskolovala vise od 600.000 djece…
Muško
Žensko
Nebitno
