Izašao je iz vode, jednim kratkim snažnim zamahom objema rukama se primivši za ivicu bazena, upotrijebio je točno toliko snage koliko je bilo potrebno za izlazak, ni mrvicu više…
Laganim korakom, bez žurbe, promatrajući okolinu koja se cvrljila na popodnevnom suncu, uzeo je pravac prema ležaljci koja ga je čekala u hladu suncobrana, nemarno je pomislio kako nikad neće shvatiti poantu u beskonačnom prženju vlastitog tijela…
Mekano spuštanje mokrog tijela na ručnik, hrapav…frotirski, ležaljke s podignutim naslonom, objema rukama pomiče kosu s lica, usput brišući i kapi koje mu pokušavaju ući u oči, ruka kreće u onu poznatu i toliko puta korištenu kretnju poziva mladoj djevojci u vrućim hlačicama…prava Mađarica, djevojčurak koji sigurno nema više od 16 godina, ljubazna curica, žensko bez i jednog atributa žene, aseksualno biće za njega…nakon jednog jedinog prijepodneva shvatila je točno koje piće želi i kako ga želi…kava će stići za par minuta, o tom više ne mora razmišljati…
Pružajući mu šalicu u ruku, jer nema stolova uz ležaljke,vrela kapljica pada s tanjurića i on je promatra kako putuje okomito zrakom i zaustavlja se na lijevoj bradavici…izazivajući bljesak u njegovom sjećanju….
Prije puno godina, ležeći u krevetu i uživajući u dimu cigarete poslije jutarnjeg sexa, naslonjen na povišeno uzglavlje promatrao je vlastito tijelo, tijelo zdravog mladića, snažno i čilo, utegnuto i lagano potamnjelo od rada na otvorenom, tijelo bez povijesti, tijelo bez ožiljaka…čekao je da mu ONA donese kavu u krevet, tadašnja boginja u njegovom životu, crne divlje kose, maznih pokreta i dubokih…dubokih očiju….
I tada je pala kap, na tu istu bradavicu, a ona, njegova boginja, se sagnula i pokupila je jezikom izazivajući u njemu drhtaj zadovoljstva…
A, onda je zazvonio telefon…prekinuo čaroliju zadovoljstva u nedjeljnom jutru nabijenom ispražnjenom seksualnom energijom i njegovo lice je na trenutak potamnilo razmišljajući o kazni koju će sručiti na drznika koji se usudio upotrijebiti prokletu napravu…
Ona je to primijetila, pružila ruku njegovim usnama i prstom, toplim od kave koju mu je donijela, spriječila lavinu bijesa…znala je…već je znala koliko ne voli takve upade u njihovu intimu…Ja ću srećo, samo lezi…možda je nešto važno…mekanim glasom je spriječila njegov protest.
Dižući slušalicu, njen glas je postao jasan, zvonak i čist, njeno «molim» je izgubilo onu maznu notu i mekoću u glasu kojom se netom njemu obratila, i on je iznenađeno uočio tu promjenu i razmišljao o njoj, te mu je trebalo par sekundi da shvati da ona njemu govori: za tebe je srećo, tvoji su…
U njenim očima je vidio da su mu oči potamnile, pogled postao hladan, i iako je pogled bio i dalje usmjeren na njeno obnaženo tijelo (Kriste, kako je lijepa), u njegovom oku nije bilo više požude. Da, javio se svojim glasom, jasan i precizan kao i uvijek, tonom dajući do znanja da neće dati ni djelić sekunde na suvišnu konverzaciju…i onda je šutio…slušao glas u slušalici i u njenim očima pratio promjenu svog pogleda, promjenu koju uz maksimalni napor nije uspijevao spriječiti…njen izraz lica mu je govorio sve.
I tada, upravo tada, njegovo lice je dobilo značajku koju će ostatak života nositi na sebi.
Sutra ujutro sam tamo, rekao je kratko spuštajući slušalicu istovremeno se naginjući preko nje kako bi dohvatio postolje telefona i uz zvuk klika koji mu je odjeknuo mozgom prekinuo vezu.
Ponovo je pogledao nju, boginju ženstvenosti i života, koja ga je sad promatrala istim onim crnim očima u kojima se volio izgubiti, ali sada drugim, upitnim, pogledom.
I shvatio je da on više nije isti.
Njen pogled je bio usmjeren na novinu na njegovom licu, na smiješak kojeg do tada nije vidjela, na osmjeh koji mu se pojavio na kutu usana, tvrd, ciničan, okamenjen…
I znala je, znala i prije nego je rekao: srećo…moram ići… znala je da njega više nema.
Onaj muškarac s kojim je maloprije izgarala u ljubavnom zanosu je nestao, na njegovom mjestu se nalazi samo još tijelo koje je poznavala možda i bolje nego svoje, i ona je samo klimnula glavom i rekla: znam…idi…
Nije mogla sakriti upit u oku, pitanje koje je do danas ostalo neizrečeno, ali svjesna da on nema odgovor na pitanje kad se vraća i da li će se vratiti, nije ga željela ni izustiti.
A, možda je razlog bio i taj što bi takvo pitanje bilo neukusno postaviti golom strancu kamenog osmjeha koji se upravo pojavio u njenom krevetu…
Danas, samo smiješak na njegovom licu odaje kratku misao na ono što je moglo biti drugačije...ali, djevojčurak to sigurno nije mogao shvatiti... |