evo, kao jedan povjesničar, malo sam se potrudila..
nesto o Zvonimirovoj kletvi..
U legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. Ubogi se jakih ne bojahu, niti se sluge bojahu da im gospodar učini nepravdu, jer kralj svih branjaše. Nitko se nikog ne bojaše. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Zemlja bijaše obilna svakom raskoši. Ali u to se vrijeme zgodi da car bizantski, s voljom svetoga oca pape pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti, te im na saboru pročita drugo pismo njegovo kako bi svi dali na znanje volju svoju. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome, neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje Svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Al čuvši to »Bogom prokleti i nevirni Hrvati« ne daše listove dočitati, već počeše kričati i vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove, te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevirni Hrvati uzeše zlu misao i među sobom zlo vijeće učiniše. I počeše vikati kao Židovi na Isukrsta kad poglavar reče: »Bolje da jedan umre, nere toliki puk da pogine«. I kao psi na vuke lajući kada idu, tako oni krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem. Počeše sjeći tijelo svoga kralja i gospodina i krv njegovu prolijevati.
I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokle »nevirne Hrvate« i ostatak njih Bogom i svecima njegovim, sobom i nedostojnom smrću svojom, da nikada više ne imali gospodina od svoga jezika, nego vazda tuđu jeziku podložni bili. A slušavši o tome što se zbilo u kraljevstvu hrvatskom kralj ugarski, imenom Bela prvi, pođe s vojskom golemom i uzme kraljevstvo hrvatsko i požali smrt kralja Zvonimira. I imahu Hrvati kralja ugarskog za gospodara, jer svoga bijahu ubili bez krivnje njegove. A bi ubijen kralj Zvonimir na tisuću i osamdeset ljeta od rođenja Isusa Krista.
( Izvor analiza Zdravka Jelaska Marijan 2002)
evo i drugog dijela..
Smrt kralja Zvonimira vezana je uz legendu o tragičnoj smrti i kletvi. Za razliku od te legende izvori vremenski bliži Zvonimirovoj smrti ne spominju nikakav tragični događaj. Tako kralj Stjepan II. koji je vladao nakon Zvonimira u darovnici splitskim benediktinkama iz 1089. govori o Zvonimiru kao o "nedavno preminulom". O prirodnoj smrti kralja Zvonimira govori i splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13. stoljeću. Stoga se pretpostavlja kako je legenda nastala u 14. stoljeću kao rezultat težnje da se objasni vladavina mađarskih vladara u hrvatskim zemljama. Međutim, od 14. stoljeća dalje legenda se prenosila, uz mnogobrojne izmjene i nove verzije te su je mnogi prihvatili kao istinitu. U drugoj polovici 19. stoljeća Franjo Rački vrlo uvjerljivo dokazuje kako je Zvonimir umro naravnom smrću, a priklonili su mu se mnogi tadašnji povjesničari poput Vjekoslava Klaića, Ivana Tkalčića, Matije Mesića, Tadije Smičiklasa, Kerubina Šegvića i drugih. Nasuprot tomu, na početku 20. stoljeća Ferdo Šišić dokazuje kako je smrt poput one u legendi mogla biti logična posljedica suprotstavljanja stranim utjecajima vjerojatno prisutnima na Zvonimirovu dvoru. Priklonili su mu se Viktor Novak, Marko Kostrenčić i Miho Barada, a arheološkim iskopavanjima na Kosovu polju tezu je pokušao potkrijepiti Stjepan Gunjača. Spor među povjesničarima dobio je novi obrat kada je 1936. Nikola Radojčić objavio raspravu kojom je uspio pobiti uvjerljivost vijesti o nasilnoj smrti Zvonimirovoj. Iako je teza o nasilnoj smrti zadržala manji broj pristaša sa S. Gunjačom na čelu, od tada među povjesničarima prevladava stajalište o prirodnoj smrti kralja Zvonimira.
eto, pa sad si vi mislite jel' ima šta u tome..
Žensko
Muško
Nebitno
