Često dopuštam mislima da me povedu kroz san tvojih ulica, ali ipak mi je draže ponekad biti na njima, jer moje je lice željno sunca i volim hodati po tvom tvrdom asfaltu. Tada se između ostalih svakodnevnih osjećaja pojavi iskreno radovanje koje me posebno ispunjava. Priznajem, tome su uzrok parkovi koji tihim uzdisanjem izazivaju poglede znatiželjnih ptica, ali i šuštanje lišća razbacanog naletima vjetra. Isto tako i tvoji tramvaji u kojima se tiskaju bezbrojni putnici. Tu su također i pločnici preplavljeni gomilom užurbanih koraka. Poznati i nepoznati događaji, s kojima se svakodnevno i nezaobilazno susrećem.
Osjeti, čarobni osjeti! Duboki i nepredvidljivi. Prate svaki moj izlazak i bez njih ne bih mogao uživati u tvojoj ljepoti. Ne bih dorastao bojama i pokretima, niti bi me privukli tanani zvuci tvoga tako bogatog života. U toj tvojoj ljepoti, istovremeno ima potrebe i zanosa. Potreba da se razlikuješ od drugih, a zanos zbog mojih osjećaja prema tebi. Neprekidno ugađamo jedan drugom. Ima i tajnovitosti u bogatstvu koje nudiš, jer kada skinem odjeću svakodnevnog preživljavanja, pa svoje trenutke rasporedim onako kako meni odgovara, tada pred mojim očima zatitraš jednostavan. Pomalo subjektivno lijep, ali dovoljan, s mjerom ljepote me opijaš i budiš u meni uspavani zanos. Odjednom te iskrenije promatram srcem i čudim se koliko te u stvari ne poznajem.
Nedavno sam prošao
Sunčanom ulicom. Naviknut prihvaćati promjene, pogotovo ako su lijepe, ugodno sam se iznenadio i mogu ti reći, na trenutak je nestala hladnoća na mojim obrazima. Osjetivši u svom hodu toliko potrebnu smirenost, prepustio sam se uživanju. Razmišljanja su se pokrenula neopisivom brzinom. Odjednom sam se našao u svakoj tvojoj ulici, svakom tvom parku i mjestu koje dobro poznajem. Nametnulo se jedno pitanje. Što je potrebno da izgledaš cijeli tako lijep, poput
Sunčane ulice ili veličanstven kao što je
Trg Ante Starčevića? Je li zelenilo samo po sebi dovoljno, pa da blistaš? Ili smo najvećim dijelom, mi odgovorni za očuvanje tvoje ljepote?
Ponekad imam osjećaj dok prolazim tobom, da je u meni tvoja ljepota odraz svih onih razglednica koje sam poslao prijateljima. Promatrajući jednu od mnogobrojnih tvojih fotografija, nedavno sam slušao pjesmu
Moj Osijek pokojnog
Branka Mihaljevića i razmišljao sa koliko smo te ljubavi u stanju zavoljeti. Jer nije jednostavno opisati tebe takvim kakav jesi, a pogotovo kakvim te osjećamo. Doduše, malo je potrebno da mašta postane stvarnost, a za to su dovoljan dokaz i poneki tvoji dijelovi, poput
Sunčane ili
šetališta uz Dravu.
Iako si polegnut i tvoji lijepi krovovi s neopisivim trudom kao jablani dodiruju čelo neba, raznolikost i vitkost kojom se protežeš od Zelenog polja do samog ulaza u Višnjevac, ne zaustavlja se u našim zamišljenim granicama. S tobom smo na ti i sasvim sigurno dužni unijeti u tvoju ljepotu dio sebe. Provlačimo te kroz sjećanja i priče. Odlazimo s tobom na kazališne predstave i sportske utakmice. U svemu tome, naše te misli uljepšavaju, naše oči grle i naši osjećaji najviše vole. To potvrđuje koliko si dragocjen suvenir u našim srcima. Želimo li te i dalje imati takvog i s ponosom pokazivati na svojim putovanjima, moramo poštivati tvoje potrebe. Tvoja ljepota nas je dočekala i prati nas. Kakva će ostati poslije nas, o tome najviše odlučujemo sami.
Uskoro će i ova zima otići. Grane će se razmahati i
Drava će ponovno usporiti kraj Tvrđe. Iz tvojih će grudi izmiljeti i oni najmanji, koji nam baš i nisu prirasli za srce. Ali svejedno su dio tebe i o njima se na neki način brineš. S tvojih će ulica sakupljati ostatke naših šetnji, papiriće i čikove, žvakaće i komadiće hrane. Zaboravljeni našim nemarom, njima će dobro doći. No, je li to dovoljno? Jer ono što oni ne pokupe mi ćemo zaobići, a ono što pokupe, po starom dobrom pravilu ćemo nadoknaditi. Nažalost ni kiša ne može sve sprati, niti će na suncu sve ispariti. Dovoljno će ostati da se zapitamo, zašto naši osjeti nisu uvijek čarobni?
Muško
Žensko
