Ispovijed s predumišljajem ( dok Bogu ne dosadite)

Evo, na ovo sam danas nabasala na netu

Pitanje
Dragi pater Luka!
Javljam se s jednim pitanjem koje mi je danas prošlo kroz glavu kad je svećenik na misi spomenuo Božićnu ispovijed. Imam jedan problem koji vjerujem (ma, sigurna sam 100%) ne muči samo mene. Naime, imam dečka kojeg jako volim, on voli mene, dosta dugo smo skupa i, iako smo oboje vjernici, imamo spolne odnose. E, sad pitanje: smijemo li uopće ići na Božićnu ispovijed, na kojoj ćemo ispovjediti da imamo predbračne spolne odnose, suzdržavati se dok se ne pričestimo (možda i malo duže), a onda nastaviti po starom? Svjesni smo onoga: "čvrsto obećajem da više neću griješiti", a to bi bila ispovijed s predumišljajem, jer bi znali da ćemo uskoro opet sagriješiti... Ili je bolje uopće ne ići na ispovijed, ali onda Božić nije pravi Božić. Znam da bi bilo najbolje zaboraviti seks prije braka, ali...
Eto, vjerujem da nismo usamljeni s ovakvim problemom. Puno hvala za odgovor!


Odgovor
E baš se i ne zna da li ćete nastaviti po starom. Zato treba na ispovijed. Pa ako i krene po starom, i nakon toga opet treba na ispovijed. I tako uvijek, dok Bogu ne dosadite – i pomogne vam da u tim stvarima reda uvedete. Samo, sami sebi ne smijete dosaditi. Neka vas ne obeshrabri vaša nemoć. Ne sablaznite se nad vlastitom nedosljednošću. Ne zanosite se time da ćete sami od sebe imati snage učiniti promjenu, nakon čega biste od Boga samo tražili oproštenje za ono što je bilo. Ne, to tako ne ide. Ni odluke, ni promjene, ni ustrajnosti – bez Božje pomoći nema. Tek, važno je pred Boga u ispovijedi doći bar sa željom da želite da stvari drugačije izgledaju. Iskreno reći da vam je žao što mu obećavate ono što nećete moći učiniti, i da vam je žao što nemate snage. Zamolite ga vam u tom pomogne, ili stvori okolnosti koje će vas primorati da se promjena dogodi. Ali, zbilja. Jer, samo ako iskreno želite promjenu – ona će se dogoditi.

Od srca, p. Luka




S obzirom da sam jako iskrena osoba i da ne dajem obećanje za nešto što već u startu znam da ne mogu ispuniti ( ili da se drugačije izrazim - da ne dosađujem dragom Bogu ), meni se ovo čini jako dvolično (neću upotrijebiti druge riječi)..
Što Vi mislite o tome ? Koliko je onih koji nakon ispovijedi, već nakon izlaska iz crkve, zgriješe.. da li se oni rutinski ispovijedaju i da li su oni svijesni da zapravo dosađuju Bogu sa svojim krivim radnjama?

U našoj je državi, barem poslije rata, postalo pravilo da si pravi Hrvat, vjernik i katolik jedino ako svaki dan "ližeš" oltar a ono što radiš van crkve, daklem kradeš, varaš, lažeš i sve što ne bi trebao je opravdano samo zato što se ispovjediš i kažeš da ti je žao i onda jedan petak postiš..
Najlicemjernija smo država na svijetu..
Mene su učili da grijeh iz usta izlazi a ne ulazi na njih, stoga ako si zbilja dobar čovjek, netko će to primjetiti pa nećeš imati potrebu ići se svake nedjelje ispovijedati..

Kvazikatolici, ne znate osnove ispovijedi. Kako bi došlo do odriješenja grijeha, potrebno je ispovijediti se, ali se u isto vrijeme i kajati za počinjene grijehe. Kajanje! Tko se ne kaje, ne čisti dušu.

Prema tome, ova tema je ili glupa, ili smiješna (u tom slučaju savjetujem Monty Pythone - Smisao života, ali i Kum III, tamo se Michael Corleone pokušava ispovijediti, no ne uspijeva, jer se ne kaje).

I što mu vrijedi što se toliko kaje, kada će napraviti isto sranje opet i opet i opet i opet..?
Dovoljno se pokajati? Dovoljno je ne činiti sranja sebi li drugima a ne se kajati zato što si već napravio sranjekako bi ga mogao napravtiti ponovno čim izađeš iz crkve..

svatko razuman shvaća da seks između dvoje ljudi koji se vole baš i nije neki grijeh, zato i ne čudi da se malo tko zbog toga iskreno kaje.

Jebo te ispovjed!!!

Zasto bi se ikome opravdavao sto radim nesto u cemu uzivam i sto smatram normalnim...

Pizda mu materina licemjerna...

Ne ispovijede se samo "seksualni grijesi".

Crkva je fanstasticno osmislila i potpuno zaokruzila pricu o institutu ispovijedi.

Koristeci ljudski strah od paklenog ognja zagrobnog zivota, skovala je "ispovijed" kao platformu za izvlacenje dvostruke koristi.

Od one krajnje prozaicne - novac (nekad se placalo za iskupljenje grijeha), do one za koju se i u danasnjem mjerilima moze reci da je bila vrhunac perfidnosti business intelligencea - raspolaganje najintimnijim informacijama.

Loona je napisao/la: › I što mu vrijedi što se toliko kaje, kada će napraviti isto sranje opet i opet i opet i opet..? Dovoljno se pokajati? Dovoljno je ne činiti sranja sebi li drugima a ne se kajati zato što si već napravio sranjekako bi ga mogao napravtiti ponovno čim izađeš iz crkve..

Hm, pa to bi trebala biti poanta - da ako se kaješ, nećeš ponoviti isto. Također, ako netko nešto smatra normalnim, neće to spominjati na ispovijedi (ovo sve govorim teoretski, jer praktično to nisam radio jedno 15 godina). "Idi i ne griješi više".

Zapravo ispovijed i nije toliko sporna, kad bi malo otišli dublje u problem, radi se o običnom olakšavanju duše - ljudima je lakše kad se nekom izlaju, a još i ako garantira životom da neće odati tajnu ispovijedi (Sv. Ivan Nepomuk), tim bolje.

u crkvi da je nešto dvolično? pa kako?!
ovo je, između ostalog, jedna od stvari zbog kojih mi je tako draga...

Elena_Os je napisao/la: › Ne zanosite se time da ćete sami od sebe imati snage učiniti promjenu...

Blofeld je napisao/la: › Hm, pa to bi trebala biti poanta - da ako se kaješ, nećeš ponoviti isto.

Eh, ali nekako svi uvijek maše tu poantu...

kako ja ranije nisam skontala ovaj topic ?! ??
.. meni je ispovijed apsolutno i potpuno apsurdna.. također i najveći oblik licemjerstva koji postoji.. ako se ti pred Bogom zakuneš da više nećeš raditi to i to, a ipak to radiš nakon te ispovjedi, da li te to čini dobrim katolikom, zato jer si tu ispovjed ''obavio'' (izraz upotrebljen namjerno, s obzirom da sam ga prije Božića čula od x broja ljudi-Božić će, kad je ispovjed, pa da i to obavim?) ..ili te čini najgorom mogućom vrstom čovjeka? meni je to odvratno, lažno i prijetvorno! ..zadnji put sam se ispovjedila kad sam imala krizmu, dakle prije nekih 10 godina, i vjerujem da se više nikad neću ispovijedati.. iz najjednostavnijeg razloga tog što vjerujem da mi dušu neće spasiti 10 Zdravomarija, koje mi je ''odredio'' nekakav svećenik s troje vanbračne djece, a koji je meni samo tupio kako je sex prije braka puj i bekan..

ja sam se pred krizmu, koja je bila prije nekih 10-ak godina ispovjedala sa popom u kuhinji jer je bila gužva i to oči u oči.. rekla mu da imam dečka i da imamo odnose, a on mi odgovri: sve je to u redu ako se planirate uzeti!!? I ja mu na ispovjedi slažem i kažem: Da, naravno da ćemo se uzeti..
Nimalo katolički.. mislim da mi je to bio 2. i zadnji put u životu da sam se ispovjedala..
Kako rekoh već, ako si dobar čovjek i ako ne činiš sranja ni sebi ni drugima, ako si spreman pomoći, ako generalno ne praviš neka ogromna sranja nego živiš "poštenim" životom, daklem ako ne kradeš, varaš, ubijaš i slično, ljudi će to cijeniti i poštovati a to je važnije od bilo koje ispovjedi, koja je, kako je Insomnia i rekla uglavnom prijetvorna i neiskrena.. naravno, čast izuzetcima (ako takvih uopće ima)..

Ja sam ateist i nikad se nisam ispovijedila. Mislim da sam milijun puta bolja od onih koji idu na svaku misu i prijateljuju sa svećenicima. I iskrenija u svakom slučaju. Volim ući u bilokoju crkvu kao ustanovu, ali religijskih osjećaja nemam. I dakle, u 21-om smo stoljeću
u kojem uvažena katolička i ina pravila imaju jako malo važnosti. Život i njegov ritam ne dopušta takvo zabušavanje i trošenje vremena kakvo je zapisano u Bibliji.