Imaš sunce u rukama i zvijezde u srcu. Dvije svjetlosti, onu dnevnu i onu noćnu. Obje su na svoj način moćne. Imaš dva neba. Pod jednim stojiš poznat, a drugim sjajiš. Oba te veličaju i koliko god pokušavaš mirovati, uporno i sigurno te nekamo vode. Doduše, nećeš nikada stići do mjesta na kojem se trebaš zaustaviti i odmarati, ali je dobro neprestano kružiti s nebom u sebi. Ono isijava munje i otvara put svijesti.
Nisi apstraktan, svjetlost je otjelovljena u tebi. Ljepota kojom nam se predstavljaš, nikako nas ne ostavlja ravnodušnim. Čak i najmrzovoljniji među nama, osjećaju tvoju privlačnost. Tvoje ulice i tvoji parkovi imaju veliki udio u tome. Međutim i mi koji s tobom rastemo, u kojima ti rasteš, također stvaramo veliku sliku o tebi. Blisku oku, ali još bližu srcu.
Imaš dvije vode. Jednu nebesku, a druga tvojim srcem teče. Prvom se umivaš, s drugom život daješ. Obje vode te obnavljaju. Imaš dvije duše. Zlatnu u kojoj pjevaju ptice, s kojom na nas paziš. I toplu, u kojoj se nikada osmjeh ne gasi, kojom nas zauvijek voliš. Imaš nas u sebi i mi vjerno nosimo tebe. Naočit si kad te spominjemo, lijep kad o tebi razmišljamo. Sa sigurnošću tvrdim, iako je sunce oduvijek isto, a nebo se nimalo nije od pamtivijeka promijenilo, kako ćeš u ovom novom stoljeću biti ljepši nego ikada.
Tempo koji smo nametnuli, sve je nesigurniji i žešći. Ti se tom kretanju vremena, kao i do sada, na svoj poseban način prilagođavaš. Danas te ima više nego prošle godine, a već slijedeće ćeš biti vještiji u izbjegavanju svakodnevnih užurbanosti. Uvijek ćeš pronaći prave načine kako nas usporiti i skloniti u ona mjesta koja si samo nama stavio na raspolaganje.
Nekada se često šetalo tvojim malobrojnim ulicama. Bio si veći u pogledima ljudi. Imali su više vremena za tebe. Zrakom su se nekako mekše provlačili njihovi obrisi. U svakom kutu tvojih ulica godišnja doba su ostavljala prave mirise. Miješalo se zelenilo u dodirima vjetra. Danas, kao i nekada, zastaju oblaci, ali ih ne primjećujemo. Nalazimo opravdanje u tvome rastu, moj grade. Postale su brže tvoje ceste, ulice duže. Stalno se utrkujemo s vremenom, ali ipak dobro razumiješ to što želimo prestići vrijeme, ujedno obuhvaćamo tvoju veličinu. Više nam nisu dovoljni naši koraci. Ne gledamo te dovoljno u oči. Jednostavno projurimo tvojim ulicama i parkovima. A ponekad se zbog toga stidimo, jer znamo da nas vreba vrijeme i svakom se našem naporu smije.
U šestoj smo godini dvadeset i prvog stoljeća. Dakle na samom početku svitanja novog milenija. Ne bi trebao biti posebno zabrinut, jer u tebi je iskustvo prethodnih tisućljeća. Stanjem duha i tijela odolijevaš izazovima što ih nameću naše malenkosti. U svakom slučaju, kroz naše si dolaske i odlaske nešto naučio. Uvijek ti donesemo i ostavimo dio zbog kojeg si ponosan, a tvoja ljepota je trajnija. Dočekuješ nas i ispraćaš, a mi se osjećamo bolje. Imamo te u sebi. Zajedno smo u stanju, ako ne zaustaviti, ali barem na kratko prevariti vrijeme. Kao nerazdvojno biće ukrasti po koju kap sa nepresušnog vrela vječnosti i postati veliki u njenom beskonačnom kretanju. Zbog toga jer imaš dva srca. Jedno s kojim nas pratiš i drugo u kojem nas zauvijek čuvaš. Imaš ih za nas i to je dobro znati.
Tekst: Zal Kopp
Ilustracija: Jovan Gojković
Muško
Žensko
