Jutros me nazvao jedan gospodin ljutit što u njegovoj pekari nije pojeftinio kruh, a bilo je najavljeno da hoće. Malo je temperamentniji, priznaje, pa su pale i teže riječi, a pekar mu je odbrusio kako njemu nitko ne može određivati cijenu kruha, a dodala bih, niti kupcu nametati gdje će kruh kupiti.
Prihvatio je to, pa sam mu savjetovala da pokuša potražiti neku drugu pekarnu u kojoj je kruh jeftiniji. To je tržišno natjecanje i jedini pravi put do zadovoljnoga potrošača. Ali, ima li u nas uopće zdrave tržišne utakmice i slobodnoga formiranja cijena? Ovo što se događa posljednjih mjeseci prije bismo mogli nazvati nekontroliranim divljanjem cijena. A ono je uvijek poremećaj.
Pravila igre
Zna se, međutim, tko određuje pravila igre i funkcioniranja tržišta, tko nas potrošače mora štititi od takvih poremećaja i od koga imamo pravo tražiti da nešto poduzme. Vlada ima na raspolaganju niz zakonskih mehanizama za uvođenje reda na tržište, no smije li intervenirati na način na koji je to upravo učinila i zahtijevati od proizvođača i trgovaca da snize cijene? I to za određeni postotak i za točno navedene proizvode – kruh, mlijeko i ulje?
Krši li time Vlada osnove tržišnoga poslovanja, slobodu i ravnopravnost proizvođača i trgovaca, diskriminira li pojedine među njima? Uostalom, u nas postoje institucije i organizacije kojima je upravo zadaća zaštita regularnosti tržišne utakmice. Jedna od najznačajnijih među njima je Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja.
Možemo li stoga od Vlade tražiti i očekivati intervencije poput one kojom je „zamolila“, „naložila“ ili na drugi način nametnula obvezu proizvođačima i trgovcima da snize cijene nekih proizvoda i na neko vrijeme? Jesmo li time uputili pravo pitanje na pravu adresu i dobili pravi odgovor? Naravno, nismo.
Dogovaranje velikih
Od Vlade bismo trebali tražiti dugoročno rješenje problema uvođenjem mjera za smanjenje troškova proizvodnje, za povećanje konkurentnosti ili za stimuliranje snižavanja cijena. Jednu od takvih neku je večer SMS-om predložio gledatelj RTL-a, a odnosi se na puštanje na tržište veće količine roba iz robnih pričuva, kako bi se povećanjem ponude prirodno izazvalo snižavanje cijena.
Kao predstavnica potrošača, od Agencije za zaštitu tržišnoga natjecanja očekujem da utvrdi postoji li dogovor velikih proizvođača i trgovaca o najnižoj cijeni po kojoj nude robu na tržištu. Ovih se dana govorilo o takvom dogovoru hrvatskih uljara, jer cijena ulja jednaka je bez obzira na proizvođača. Evidentna je i koordinacija među trgovcima naftnih derivata u određivanju cijena goriva i trenutku njihove promjene. U Europskoj uniji takvo se ponašanje oštro sankcionira milijunskim kaznama.
Dugo smo čekali i objeručke prihvatili uvođenje slobodnog tržišta i mogućnosti izbora cijene i kvalitete, gdje ćemo i od koga kupovati i zašto. Mi smo sebi najvažniji, a voljeli bismo vjerovati da smo i našoj Vladi, te nadležnim institucijama za reguliranje tržišnoga natjecanja. Nismo mala djeca koja trebaju pomoć i utjehu, nego odgovorni potrošači koji znaju svoja prava i način kako ih ostvariti. Zato očekujemo da svatko radi svoj posao, ne prelazeći pritom zakonska i tržišna ograničenja. Jer, tržišne slobode ne smiju se narušavati niti u interesu monopolista, ali niti pod krinkom zaštite potrošača, čak i kada nam to u pojedinim slučajevima poput ovoga ide na ruku.
Piše: Mira Brumerček-Lukačević, predsjednica Društva za zaštitu potrošača Slavonije i Baranje „Potrošač“
Muško
Nebitno
