Sjedim za stolom u uglu bistroa hotela
Esplanade, en face jednog razigranog indijskog oleandra, u društvu otmjene politrenke neotmjena vina, srebrne, napola izlizane, poluprazne doze za cigarete i jučerašnjih novina, posljednjih banknota svoje '
kraljevske' egzistencije. I dok svjesno sve više tonem u svoj supijani alter ego, u taj predivan parter nerealnosti, Svevišnji se valjda odlučio i na posljednji pokušaj da iznova oboji moj crno-bijeli univerzum, odsviravši, kako je tada zazvučalo, najljepšu tercu koju je imao u svojem fonoalbumu.
Kroz krošnje oleandra, prvo zapazih nisku orijentalnih crnih bisera kako lijeno poskakuje na promenadi glamurozno bijelog, podatnog vrata. Čas kasnije biserima su se pridružile i njihove kraljevske prijateljice od zlata i platine, i prekrasno lice puno prkosa, tako popularnog među današnjom aristokracijom, u ovo doba plamenih radničkih revolucija. Posljednje što zapazih bila je tanka ruka u svjetloplavoj rukavici od svile, i u njoj bijeli tiket za vlak na kojem je pisalo:
Beč, vagon 117, podne, prvi peron.
Zatim se je ta svjetloputa dama vrlo graciozno posjela za stol do mojeg, odmah s druge strane oleandra, i to tako da sam ja nju sasvim dobro vidio, a opet ostao skriven njezinu pogledu. Ipak, mišljah da i nije bilo te vražje zapreke, kao da bih joj se ikad i usudio uputiti riječ ili dvije...
'Dobar dan milostiva, ljubim ruke',
'Sluga pokorni, kak se šika'... Zar ja, radničko dijete sa zagrebačkog glavnog kolodvora, sa žuljevitim rukama, još uvijek napola crnim od lopatarenja stotine i stotine tendera uglja, zar ja da flertujem s njom, s tim najmirisnijim cvjetkom najljepših bečkih gartena, s tom najsjanijom zvijezdom pariških noćnih salona, s njom, koja je toliko hoch da je čovjek jednostavno nije mogao gledati, a da ne osjeti slatki ugriz vrtoglavice, ili u najmanju ruku da ne istegne šiju...
U pozadini svira jazz sa radio Londona, a ja ne mogu odoljeti, a da bestidno ne zurim u njezinu prekrasnu pojavu, cjelivajući u mislima njezine plave uvojke, i utvaravši si da je i ona svjesna mog postojanja... I bijah već potpuno obuzet tim ispraznim tlapnjama, jer nikako me nije napuštala ta čarolija njene pojave, i izubijan od udaraca požude, i plav u licu od gušenja čežnjom, i na pola puta do umobolnice, kad je ogroman sat u foajeu hotela otkucao točno dvanaest snažnih udaraca... i tek se tada napola povratih, i vidjeh da sam iznova sam.
Uz stanovito olakšanje, naručih još jednu politrenku crnog, zapalih cigaretu, i sjetno pomislih kako u Beč uskoro dolazi proljeće...
Vladimir Kanić
Vladimir Kanić rođen je 15. studenog 1978. u Zagrebu. Nakon završetka X.gimnazije, upisao je Pravni fakultet u Zagrebu gdje trenutno studira treću godinu. U proteklih petnaest godina aktivno se bavi se glazbom i glazbenom produkcijom, a u posljednjih godinu dana režijom i snimanjem video spotova. Za život zarađuje kao dizajner i programer. Već dulje vrijeme piše, uglavnom kratke priče (i poneku pjesmu) koje do sad nisu objavljivane.
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::
Muško
Žensko
