vec sam ovo postao.. al eo jos jednom.. za one lenšine koje se slede linkovlje
Tisuću eura svakom tko ne izleti sa staze
Nije baš logično da se i muškarci natječu za titulu Snježne kraljice, no jučerašnjem pobjedniku skijaške utrke na Sljemenu to sigurno i nije neki problem uz nagradu od 60 tisuća eura. Isto toliko osvojila je dva dana prije i pobjednica. Drugoplasirani su dobili trideset, a trećeplasirani petnaest tisuća eura. Hrvatska skijašica Nika Fleiss bila je petnaesta. Na većini drugih svjetskih skijaških natjecanja za takav plasman ne bi dobila ništa. Ali ne i u bogatoj i darežljivoj Hrvatskoj gdje se i za 15. mjesto dobije 1750 eura, a i onaj posljednji, trideseti natjecatelj ili natjecateljica dobiju po tisuću eura - samo zato što nisu pali ili promašili vrata. Dakle, za dvije minute na skijama zagarantirano tisuću eura. A nakon utrka na Sljemenu se derneči na visokoj nozi pod zlatnim, platinastim i ne znam kakvim sve još šatorima. Slike svih tih luksuznih prenemaganja i rastrošnih pretjerivanja gledat ćemo još danima u rubrikama koje će sve tamo zatečene face nazivati hrvatskom elitom, jet-setom i nekakvom kremom hrvatskoga društva.
U isto vrijeme, prošlog petka, u Lisinskom je Zagrebačka filharmonija održavala svoj tradicionalni koncert In memoriam Lovro Matačić, u spomen na najvećega hrvatskog i znamenitoga svjetskog dirigenta. Prije samog početka koncerta dodijeljena je i nagrada Lovro Matačić koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika svake dvije godine kao svoje najveće priznanje daje za životno djelo. Nakon velikana kao što su Boris Papandopulo, Milan Horvat, Ruža Pospiš Baldani, Tomislav Neralić, Berislav Klobučar i drugi ove ju je godine dobio pijanist i pijanistički pedagog Stjepan Radić. Nagrada se sastoji od medalje s likom Lovre Matačića, diplome i novčanog iznosa koji dodjeljuje sponzor, Conex d.o.o. iz Zagreba. Nigdje nije spomenuto koliki je taj iznos, a kada sam ga doznao, bilo mi je i jasno zašto se ne spominje - dvije i pol tisuće eura. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika zahvalno je i na tom sponzoru kojega su ionako jedva pronašli. Ni ja ga ne želim obeshrabriti. Svaka mu čast. Ipak, i tako simboličan iznos bolje bi zvučao da se još malo zaokruži.
Dakle, za dvije minute na skijama i nikakav rezultat - tisuću eura, a za cijeli jedan život plodan mnogim iznimnim umjetničkim djelima i ostvarenjima - dvije i pol tisuće. Ali, reći će možda i neki umjetnici, umjetničke zasluge i dosezi ne mjere se (samo) novcem. Točno. No slaba je to utjeha, a još ništavnije opravdanje onima koji predvode to izvrtanje vrijednosti naglavačke, to srozavanje kriterija i nakaradno biranje prioriteta. No, oni i ne znaju da su za bilo što krivi dok se faraonski goste iz zlatnih i platinastih žlica uvjereni da rade pravu stvar za promociju naše zemlje jer promocija je za njih - sve.
Svi svjetski mediji danas će pisati o proglašenju nezavisnosti Kosova i svijet će čuti da ta nova državica ima i svoju filharmoniju. U najavama tog koncerta na povijesni dan mediji su iz programa uglavnom isticali samo Beethovenovu Odu radosti - himnu Europe. Ali, kako mi je s ponosom ispričao kosovski i hrvatski skladatelj Bashkim Shehu, Kosovski filharmonijski orkestar i zbor pod ravnanjem Bakija Jasharija za taj su koncert pripremili i Zbor Židova iz Verdijeva “Nabucca”, orkestralnu poemu “Skenderbeg” Fahrija Beqirija i Prvu simfoniju Rexhe Mulliqija. Kosovskim vlastima i vođama ja u prvom redu želim da se i za jednu i za deset godina sjećaju i da nikada ne zaborave koliko im je i zašto na jučerašnji dan bila važna njihova filharmonija i glazba njihovih umjetnika.
Kao što se sve više zaboravlja u Hrvatskoj, a osobito u Zagrebu u kojem se, primjerice, više baš i ne spominje kandidatura za kulturnu prijestolnicu Europe (To što će se iz gradskog proračuna za kulturu izdvojiti 50 milijuna kuna više ne znači još ništa dok se ne vidi kako će se raspodijeliti.). Graz, koji se u tom projektu trajno preobrazio, Zagrebu više nije uzor. Jer ipak smo mi u prvom redu skijaška nacija i normalno je da najviše novca ulupamo u skijaški eldorado i Europu zabljesnemo sljemenskim reflektorima i neviđenom rastrošnošću. Zar ne? Ili da sutra, na 6083. dan naše nezavisnosti, kad se snježna prašina malo slegne, možda ipak o svemu tome još malo razmislimo?
Branimir Pofuk