Strah - čega se bojite?

OligofreniDikobrazoid je napisao/la: › hehehehehe, dobro staro gundjalo........ Uvijek me mora odati široj javnosti

Pozdrav tebi ! Nemoj da te bude strah stvari koje mozes sam mjenjati i na njih utjecati! Potrebno je samo promjeniti posao ili se rjesiti nakota, jer ne zaboravi - Važno je zvati se "***čević" No ti si moćna zvjerka i tvoja bodlja seže do zvijezda..... hmm, ili se do tamo osjeti - no nije važno. Rock on Oligofreni!

Strah me je biti psihički bolesnik pred kraj svojeg života ili ranije i biti na teretu svojoj djeci i bližnjima.
Strah me je da netko koga volim oboli od nečeg neizlječivog.
Strah me je postati obična žena.
Od kukaca ne volim stršljene jer sam bila izbodena, i smrdljive martine te hrušteve jer se ježim zvuka njihovih hitinskih oklopa dok lete.
A ljetos sam premrla u moru jer me nešto počelo jesti a ono jato malih ribica jelo moje ranice na stopalima i gležnjevima (od grebena naravno), na kraju sam im bila zahvalna jer nije ostao niti jedan ožiljak. Prave kozmetičarke...
Strah me je straha jer sa strahom ne vrijedi živjeti.

Od neobjašnjivih strahova imam napadaje panike i gušenja u skučenim prostorima, vjerojatno je to klaustrofobija. Od životnih strahova, strah me je da se jednog dana ne pokaže da je sve u životu za što se borim bio čisti promašaj, da sam zakazala. Isto tako, ne bih voljela da mi se dogodi neka nesreća, i da ostatak života proživim kao biljka. Ono od čega stalno bježim je sputanost.

Strah me policije i državnog odvjetništva

1step2far je napisao/la: › Strah me je biti psihički bolesnik pred kraj svojeg života ili ranije i biti na teretu svojoj djeci i bližnjima. Strah me je da netko koga volim oboli od nečeg neizlječivog. Strah me je postati obična žena.

Uh, da, slažem se...
Ali još više me strah nekih boleština tipa Alzheimera ili onih kod koji ti je um sačuvan i iz dana u dan gledaš kako propadaš,a nemoćan si
pa nekakve multiple i slično...

strah me nemoći u bilo kojem obliku...

i usamljenosti

Strah me da cu ostati sam. Eto, rekao sam

I dalje me strah pješačkih prijelaza bez semafora.

Ja se bojim da Aethura ne pregazi auto ili neko drugo prijevozno sredstvo na neobilježenom pješačkom prijelazu.

Snoviđenje ili java?

Ona je došla i jednostavno me upitala :» Jesi spreman?»...Glas joj je ravan, bez akcenta u isto vrijeme smirujući i jezovit. Izgleda skromno, ali dostojanstveno, sive poluduge kose. Ruke, neobične, izuzetno dugih i koščatih prstiju, odjevena je u crno, haljina...
U prvi mah htio sam lamentirati sa njom, ali sam zašutio...nisam znao što da joj odgovorim...
Tek, promucao sam....daj....,još malo....

Snoviđenje ili java?...nagovještaj....čini mi se da sam je već jednom sreo...

ja se ponekad bojim same sebe, i da ću zbog svoje duge jezičine jednom tak naj..eb..a..t da će se sve pušit!

alija_sirotanovic je napisao/la (Pogledaj post): › Snoviđenje ili java? Ona je došla i jednostavno me upitala :» Jesi spreman?»...Glas joj je ravan, bez akcenta u isto vrijeme smirujući i jezovit. Izgleda skromno, ali dostojanstveno, sive poluduge kose. Ruke, neobične, izuzetno dugih i koščatih prstiju, odjevena je u crno, haljina... U prvi mah htio sam lamentirati sa njom, ali sam zašutio...nisam znao što da joj odgovorim... Tek, promucao sam....daj....,još malo.... Snoviđenje ili java?...nagovještaj....čini mi se da sam je već jednom sreo...

hm.....

1step2far je napisao/la: › Ja se bojim da Aethura ne pregazi auto ili neko drugo prijevozno sredstvo na neobilježenom pješačkom prijelazu.

Pa da! Evo danas prelazim raskrižje Ulice Republike i Županijske i ne rade semafori. I šta sada... moram preći na drugu stranu nekako. Stao sam pred zebru i kada je netko naišo i krenuo prelaziti cestu, samo sam mu se prikrpio.
I da, bojim se i onih pokretnih stepenica. Strah me da će me progutati. Ili tako nešto.
Nerazumni strahovi svakako, no to su moje fobije, koje se mogu sada činiti smiješne, ali ipak su istinite (dakle, ne zajebavam se).

Ja sam se strahovito bojala pokretnih stepenica prema podzemoj željeznici u Londonu.. Užasan osjećaj.. masa ljudi, gužva, a stepenice piče takvom brzinom da je katastrofa.. i još su dugačke za popizditi i stravično strme.. brr..
A u Budimpešti, isto su tako jako strme i brze, ali još i neki propuh se skroz osjeti, jačine bure na Jadranu, imala sam osjećaj da će me otpiriti. Grčevito sam se držala za onaj rukohvat. Dok su u Pragu iste te stepenice sasvim ok i nezastrašujuće..
Tako da te, Aethure, razumijem u potpunosti..

ja se bojim visine.Pri tom mislim na bilo koju visinu iznad 1m.Kao mala sam se obožavala nositi "kike-robe", da netko to sad pokuša, mislim da bih od muke pala u nesvijest...
istina je to za pokretne stepenice, ne znam više gdje je bilo, a 3 nivoa, a sve strme i visoke...kad idem gore još nekako, al dolje...uh...

Svoje glupsti, dakle sebe(niko me nemože zaj***ti ko sam sebhe)