Eto, zima samo što se nije ugasila. Uskoro će kao životna svijest proljeće početi teći. U naletima nebeskih milovanja već razgovara s nama i kroz glas vjetra donosi valovito izvijanje trave. Nudi našoj mašti zeleni gaj satkan u nepoznatom svijetu. Nepojmljivo sićušan i sam sebi dovoljan, taj nam svijet ne otima zemlju, niti je gazi. Ništa ne očekuje od nas, ali osjeća zemlju kako diše. Između njega i našeg razuma nema ništa, jer on za nas postoji, a mi za njega ne.
Pod ovim našim nebeskim svodom jedino priznajemo zvijezdu koja nas grije. Za razliku od prijateljstva u kojem količina navike ponekad dosadi, s njom smo neprekidno u dobrim odnosima. Odgovara nam sunčeva upornost koju od pamtivijeka poštujemo, jer se bojimo njegovog gnjeva. Jedini smo koji hodamo razumom, ali i jedini koji se klanjamo svečanoj svjetlosti. To je zbog toga što život ne osjećamo baš onako kako ga treba osjećati. Jednostavno toplo i svjetlucavo, bez obzira da li dolazi iz tamnih kutova ispletene paučine ili sa bisernih zrnaca mirisnih cvjetova. Doduše, povremeno ga razumijemo u krošnjama tvojih parkova, ali tek upoznajemo raščešljana sazviježđa. Dok čekamo rumenilo zore jedva slutimo izlazak Sunca. To je uglavnom zbog radosti, koja nas kao navika prati i od koje očekujemo kako nikada neće odustati.
Nismo jedini sudionici briga i neprilika koje se u skladu s prohtjevima prirode preoblače. Kao na kakvoj predstavi, neprekidno se provlačimo pozornicom neumoljive prirode. Nastanjeni smo prema jednakim zakonima za sve. Ne imitira nas kao što mi nju oponašamo. Ne žalosti se nad nama, niti se raduje kad u njenim znakovima prepoznamo razloge naših raspoloženja. Svejedno joj je hoće li Drava prerasti u glasnu bujicu ili će ljubavno šaputati tvojim obalama. Njena upornost ne primjećuje godišnja doba, a kamoli njihove ukrase kojima se divimo. Pretvoreno u misao našeg kretanja, Sunce svojom prisutnošću ne uljepšava, već omogućava život. Dovoljno nam daje, pa od njega uzimamo. Mi smo ti koji uljepšavamo ono što dobivamo. Kad se nadviju oblaci, onda očekujemo da nam se kroz nebo obrati, ali kad zasja svjetlost, obraćamo mu se sa strahopoštovanjem.
Međutim, nebesko svjetlo ne završava svoju svečanost u plavetnim dubinama beskonačnosti. Ono nastavlja u nama. Tajna milost teče kroz naše i žile tvoga vremena. Očaravajuća snaga topi se na našim obrazima i tvojim ulicama. I zato te veseli neponovljivi osjećaj dolaska proljeća, jer s njim nestaje naša tromost. Proljeće koje izgovaramo u hodu, širi tvoj osmjeh u našim rukama. I kad nas jednog dana, ponovno posjeti zima i ponovno uskrati toliko potrebnu svjetlost, tvoje će ulice zajedno s nama nakratko mirovati. Zasluženo ćemo se odmarati, ali sada imamo dovoljno vremena da ispijamo proljeće. Ti i tvoje ulice možete u tome slobodno pretjerati. Mi ćemo vas sigurno slijediti. Iz navike i potrebe.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod
Muško
