Postoji duboka izdržljivost u nama, nadasve potrebna ćud, s kojom gradimo ili razaramo. S njenom energijom svugdje se pojavljujemo kao najjači i sve što ne poštuje našu izdržljivu ćud, jednostavno uklanjamo s puta. To je možda razlog što nam se pokatkad iz čiste radoznalosti obrati nekakva sila željna dokazivanja svoje snage. Ta odmjeravanja postoje od pamtivijeka i koliko god navikli na njih, moramo priznati, uvijek iznenade našu djelomičnu spremnost.
Nemirna zemlja i podivljale vode bezbroj puta su nas sprječavali da se razmašemo koliko želimo, ali sve su te sile izvan nas i njihova nastojanja nisu uspijevala s nama u potpunosti trajno zavladati. Sve im je bilo uzalud, bez obzira što su koristili mozaik prikrivenih mogućnosti. Iako tako oduvijek izmjenjuju svoje nadnaravne sposobnosti, duga i bespoštedna borba je korisna, jer snaga naših vještih ruku postaje jedinstvo pokreta tijela i duha. Uvjerljivi i domišljati pokušaji nikako ne mogu spriječiti spremnost naših ruku i kad se činimo nemoćni, one su kraj nas i sa nama.
Netko može oslikati zidove, a netko nacrtati na vjetru pramen kose, ali isto tako taj netko te zidove može razoriti ili iščupati pramen. Namjerno ili nenamjerno, nije važno u ovom trenutku, no itekako je značajno za naše ruke kako se u njima ponaša naša ćud. Ruke su te koje nas prve primaju i prvo njih osjetimo. Njihova neprekidna sudbina započinje i završava s nama. Ako pjevamo, ruke plešu, ako plačemo, kada je potrebno one nas svojim dlanovima brane i tješe, ali isto tako znaju se ponekad izmaći kontroli.
Iskreni i slobodni njihovi dodiri, svojim djelima se provlače kroz čitavu tvoju bogatu povijest. Ostavljene su slike jedinstvenih boja, napisane su bezbrojne riječi kao duboki tragovi našeg prolaska, izrađena oruđa s kojima smo te gradili. Doduše, nisu te uvijek dobro čuvale, ali zasigurno s velikom hrabrošću su te sačuvale. Naše ruke tvoje parkove sade, čiste ulice i pomažu da te bolje osjetimo. One su jednom davno zabile prvi kolac u zemlju na kojoj si niknuo i od tada vjerno tebi služe.
Sada je u njima tvoja budućnost. Ovih dana mnogo ruku gradi nasipe, kopaju bunare. Znoje se i žure, trče ne bi li preduhitrile snagu koja ti prijeti. Ponovno se sjećaju kako su te, ne tako davno, zamalo izgubile. Slažu vreće i šute. Vjeruju u sebe i znaju da ih razumiješ. Odvraćaju sve što ti može naškoditi. Milovanja ostavljaju po strani i grčevito stežu uzde razularenih valova. Ne ljute se na Dravu, ne zamjeraju joj, možda koji puta zaprijete prstom, a ona se baš i ne otima previše. Dobro zna da se uskoro mora vratiti na stari put kojim smo je navikli ispraćati.
Ove su naše ruke i večeras s tobom. Pružaju se prema nebu i otvaraju našu dušu prema zvijezdama. Povezuju daleka sazviježđa, jer širina njihovih zagrljaja je dovoljna da ih sve sakupi i tebe ispuni s njima.
Sretan ti Uskrs, moj grade!
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod
Muško
