Obilazim neprekidno između duše i sna, sva ona mjesta dokle se protežeš, a tvoja me glazba vjerno prati. Kad god uz njezinu pomoć sa mnom razgovaraš, moj zamućeni pogled kao magloviti okus postaje plemeniti osjećaj. I dok krhke motive tvojih zvukova s lakoćom upijam, polako shvaćam kako si se po svemu sudeći, zajedno sa srcem uvukao u mene, jer kroz cijeli život pratiš pažljivo sve moje potrebe. S kojim li samo čudom pokrećeš u meni čula kad se smiješ ili pak s kakvim oduševljenjem izazivaš moj osmjeh! Tvoja glazba je svemoguća utjeha za sva sivila što me okružuju. Otkriva daleke predjele tišine mojih misli, ali istovremeno sa sobom bez straha donosi kišu grmljavine kao neopisivu snagu s kojom me podsjeća na tvoju moć. Kad hodam, valja se u lišću tvojih ulica ili djetinjasto trči za svakim tramvajem. Na krovovima kuća njezina su krila ptice što lepršaju. Jednostavno iznad svega privržena je ritmu tvoje prepoznatljivosti.
Iskustvo govori kako tvoja prepoznatljivost nije preko noći izgrađena. Zato se s njom i ne poigravamo, jer mukotrpno si skupljao stoljeća. Nije bilo dovoljno samo promatrati mostove kako se umivaju u Dravi, već ih je trebalo strpljivo slušati. U dobroj smo namjeri započinjali mnoga razmišljanja, mnogo je riječi izrečeno u tvoju korist pa ipak, katkada su nam neka očekivanja izmakla. I pored svih naših pogrešaka, moraš priznati, danas si itekako naš grad, simbol svih nas. U tebi postoje mjesta zbog kojih si prepoznatljiv i kad slušam kako se po njima razliježu bezbrojni glasovi, prepoznajem tebe onakvog kakvog te volim. Uz veliki napor, dio po dio, postaješ sve veći i ljepši. Od Zelenog polja do Višnjevca, Jug- a II do Podravlja i Tvrđavice, na svakom tvom metru nešto je posebno. Imaš ljepotu koju je teško prestići.
Kao svaki grad i ti imaš svoju osnovnu namjenu. Međutim, od samog početka nisi pristao na takvu podjelu. Uvjetno rečeno, nekih se pravila nisi pridržavao. Nismo ni mi. Izbjegnuta je zamka prenatrpanosti i veliki dio tvoje dobro poznate dopadljivosti je zadržan. Dovoljno si velik kao grad, a opet nisi previše nervozan. Pročelja tvojih zgrada, trgovi i mirisima išarani parkovi, dovoljna su potvrda tvojoj ljepoti. Priznajem, ima u tebi mjesta koja povremeno guše našu slobodu, ali svejedno još uvijek se vjetar nigdje ne utrkuje s cvrkutom ptica i lišće nigdje ne kaplje zelenilom po pločnicima kao na tvojim ulicama.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod
Muško
