Razmatrajući odnos Hrvatske s Europom, dr.
Stanko Lasić je ustvrdio da „...sami stojimo iza onoga što je počinjeno. Svi smo, a ne samo vlast o kojoj kritički sudimo, zaboravili što nam je dužnost.“
A to je najgore što nam se kao pojedincima i narodu moglo dogoditi; odlazak na put bez povratka na kojem je sve dozvoljeno, gdje se i najbestijalniji zločini nepodnošljivom lakoćom opravdavaju
višim nacionalnim interesima.
U ispravnost tih razmišljanja nedavno nas je podsjetio naš sugrađanin i bivši saborski zastupnik,
Damir Jurić, koji se kao čelnik
Slavonsko-baranjske hrvatske stranke i dojučerašnji žestoki oponent politike, lika i djela
Branimira Glavaša, odlučio s cijelom strankom, kolektivno, pridružiti njegovu
HDSSB-u.
Za dom (vlasti i moći) spremni
Kada su prije petnaestak godina Jurić i njegovi pristaše (prvo kroz
Listu za Osijek, potom tek
SBHS) osmislili i pokrenuli slavonsko-baranjsku regionalnu političku inicijativu, iako marginalni po snazi i značenju predstavljali su nov i autentičan glas slavonske ravnice. Upravo zbog toga dugo su bili trn u oku Glavaša nacionalista, koji ih je, ne birajući riječi, optuživao za autonomaštvo, razbijanje hrvatske države i izdaju nacionalnih interesa.
Nakon isključenja iz HDZ-a, slavonski je
šerif izveo politički salto mortale bez presedana. Beskrupulozno je preslikao Jurićeve ideje i kontroverznom karizmom ratnog heroja i borca za interese slavonskog čovjeka,
prisvojio do jučer prokazivani projekt davši mu praktičnu političku snagu i vitalnost. Jurićeve zamisli o regionalnoj podjeli Hrvatske na četiri do sedam regija, pretvaranje tadašnjeg Županijskog doma Sabora u Dom regija, otvaranje ureda Slavonije i Baranje u Bruxellesu i druge, nisu tada dopirale do svijesti slavonsko-baranjskog čovjeka. On ih, naprosto, nije znao niti umio plasirati na političko tržište i za to mu je trebao jedan – Glavaš. A taj je, po tko zna koji put, pokazao kako je
za Dom (vlasti i moći)
spreman potrošiti sve oko sebe i najbestidnije torbariti političkim boflom kako bi opstao na površini, ako treba i pretvoriti se u ikonu regionalizma.
Priklanjanje „bivšem Glavašu“
Glavaš je, nema sumnje, velemajstor trika i animacije,
montaže atrakcija. Kada mu se to onemogući ili barem oteža, kao prigodom kratkotrajnog boravka u zatvoru (bez obzira na igrokaz štrajka glađu, kada je žrtvovanjem vlastita zdravlja cijelu naciju držao u izvanrednom stanju), karizma mu rapidno propada, a nakon što je odlukom HDZ-a pušten da se brani sa slobode (uz obvezu držanja
vode u ustima), visoka ga je politika jednostavno samljela. Možda je novo stanje stvari najbolje opisala
Željka Antunović (koja ga je svojedobno počastila epitetom
posljednjeg saborskog prostaka), upitavši se: „Tko je danas Branimir Glavaš?“ i odmah odgovorivši: „On je danas 'bivši Glavaš'.“.
Upravo u toj spoznaji valja tražiti motive priklanjanja Damira Jurića i malobrojne mu stranačke sljedbe slavonskom
gubernatoru, kojega su godinama doživljavali kao uvredu elementarnoj pristojnosti.
Pretežak teret stranci
Premda nije poželjno prejudicirati sudske presude, valjani razlozi upućuju na zaključak kako će Županijski sud u Zagrebu, ma koliko mi šutjeli o tomu, Glavaša ipak osuditi makar za dio ratnih zločina počinjenih u Osijeku 1991. i 1992. godine. Njegovim stavljanjem u izolaciju na duže vrijeme, HDSSB će dobiti priliku izići iz sjene svoga utemeljitelja i lišen hipoteke njegove prošlosti, posvetiti se provedbi stranačkog programa. Damiru Juriću se, kao novoizabranom potpredsjedniku te stranke, ambicioznom i pragmatičnom političaru nesumnjivih intelektualnih i vizionarskih mogućnosti, time otvaraju jasne perspektive.
Nije tajna kako Glavaš, bez obzira na eksplicitnu odanost svojih sljedbenika, postaje pretežak teret vlastitoj partiji. Neki od njegovih bliskih suradnika jedva čekaju da sud obavi posao za koji oni (još) nemaju snage i hrabrosti, te izricanjem presude politički umirovi hirovitoga generala. To bi ga, u odnosu na slavonske regionaliste, dovelo u položaj sličan onomu kakav ima haaški uznik
Vojislav Šešelj prema srpskim radikalima. Glavaševe pristaše njegov će lik tako i dalje nositi kao bedž na reveru, ritualno mu se klanjajući, premda nikome od njih više neće značiti drugo do li povijesne činjenice.
Damir Jurić
Novi, treći čovjek
Damir Jurić pravodobno je učinio ustupak Glavaševom političkom kretenizmu, predao mu ostatke nekad autentične predstavnice regionalne političke ideje za koju je, usprkos praktičnoj nemoći, uporno glasovalo nekoliko stotina birača. I tako je postao novo pristojno lice HDSSB-a. Kao kapetan SBHS-a, nasukanog u političkom beznađu, preskočio je u zapovjedništvo manje autentičnog HDSSB-a, ali koji sigurno plovi regionalnim političkim vodama, uvjeren kako njegovo vrijeme tek dolazi, a okolnosti mu idu na ruku.
U borbi za Glavaševo naslijeđe koja se već rasplamsava ispod površine, Jurić se pojavljuje kao novi
treći čovjek, prihvatljiv svim unutarstranačkim strujama. Niti je kojoj naklonjen, niti se s nekim nadmetao za Suverenovu naklonost. Prihvativši Glavaševa pravila igre i ušavši u njegovu sljedbu, Jurić se – zarad osobne promocije – priklonio utjelovljenju politike koja je godinama devastirala Slavoniju i Baranju, uništila njezin građanski i regionalni, duhovni i materijalni supstrat. Time je svjesno obezvrijedio vlastite političke principe i standarde, izdao svoje glasače i – još gore – sebe samoga. Ali, ne može mu se osporiti jedno – ostao je uza svoje političke ideje.
Jurić u Bruxelles?
Ako se navedeni scenarij iz bilo kojeg razloga ne ostvari, Juriću ostaje utješna nagrada; smiješi mu se čelno mjesto
Potemkinovog ureda Osječko-baranjske županije u Bruxellesu, do sada ispraznog promotora Glavaševa nazoviregionalizma europskog lika. Kao čovjek s dobrim pozicijama u prijestolnici EU-a i s vrijednim međunarodnim vezama, kao odličan poznavatelj europskih institucija, Damir Jurić mogao bi mnogo učiniti za našu regiju i afirmaciju HDSSB-a. Upitno je može li u slavonskoj verziji glasovite Hrabalove priče „Kako sam služio engleskog kralja?“, uopće išta učiniti. No, u toj igri ne može izgubiti. Nasuprot njemu, čini se da Branimir Glavaš nikako ne može dobiti.
Jurić, sklon lagodnoj aljkavosti, nikad nije krio fascinaciju Glavaševom energijom i karizmom. Znao bi reći i kako mu za provedbu atraktivnih i dobro razrađenih političkih programa treba upravo jedan takav, koji zna doprijeti do ljudi. Ono što je za njega bila nemoguća misija, Glavaš je činio s lakoćom jeftinim populističkim floskulama i u tili bi čas pridobivao mase pristaša.
Jurić prešao Rubikon?
Koliko god nezamislivo bilo njih dvojicu smjestiti u istu političku opciju, Jurićevo da Glavašu ima rezona. Napokon, Glavaš je taj koji je
pozvao na ples. To što je Jurić – principijelno gledano – bez imalo skrupula prešao
Rubikon političke uvjerljivosti i dobrog ukusa, razočaravši one koji su mu vjerovali ne samo kao zagovorniku političkih ideja, nego i moralnom autoritetu, ima svoje pragmatično opravdanje. U interwievu za lokalni slavonski dnevnik, kaže:
„Naravno, kako su se okolnosti u Hrvatskoj promijenile, promijenili smo se i mi sami (...), mi smo imali dobar program koji smo mogli argumentirati bez teškoća, ali u politici morate imati snagu, čistu političku snagu koja stoji iza programa – to je HDSSB na fantastičan način uspio napraviti (...). Glavaš je apsolutno pogodio pravi trenutak, a on je kao iznimno talentirani političar radio sve nužne poteze da ona (
regionalna politika – pr.a.) uistinu i zaživi.“
I na kraju, Jurić kaže:
„Mi sada zajednički pokušavamo jednu realnu, ozbiljnu, bolnu temu uzdignuti na ono mjesto u političkom životu Hrvatske koje ona zaslužuje. Ne bavimo se marginalnim temama iz bliže i dalje prošlosti...“.
Do zadnje kapi…
Odavno nisam pročitao tako ciničnu izjavu, još otkad je sam Glavaš, upitan o nekim nedorečenostima iz rata, kazao da se ne želi baviti prošlošću, jer je okrenut k budućnosti… Zar su ratni i privatizacijski zločini, korupcija, osobni i stranački klijentelizam, razaranje obitelji i lokalne privrede, uistinu marginalije? Iz Jurićevih riječi proizlazi da oko tih tema za njega nema dvojbe.
Njegov regionalizam, kao postmoderni politički pokret, lokalnoj javnosti jasno poručuje: slavonska je ravnica naša, nitko nam je ne smije dirati, nikome je ne damo, jer imamo ovjeren mandat za njezino spašavanje. Naravno, Jurić ne kaže preko čijeg džepa i kože to misli provesti. Zato je uvijek dobro i poučno podsjetiti na glasovite Iljf-Petrovljeve teze:
Ideje naše, benzin vaš!
Takav regionalizam neće, niti može Slavoniju izvući iz ruševina u kojima se nalazi. Ona će se i dalje, upravo zahvaljujući glavnim likovima ove priče, dijeliti i urušavati. Regionalni
dvojac bez kormilara, motiviran jedino konkretizacijom osobne promocije, političke vlasti i moći, za spas vlastite regije spreman je žrtvovati sve. Do zadnje kapi tuđe krvi.
Autor: Jaroslav Pecnik
Uredio: Goran Flauder