Na gornjogradskoj tržnici odnedavno lako možete prepoznati domaći proizvod. Prodaje se na štandovima pokrivenim žutim stolnjacima sa znakom Proizvodi hrvatskog seljaka, što je i naziv projekta Udruge hrvatskih tržnica, kojeg podupiru Zajednica udruga hrvatskih povrćara i Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu (HZPSS). I prodavači su u prepoznatljivim majicama, kapama i pregačama, sa certifikatom kojim se jamči da proizvodi na štandu dolaze upravo iz hrvatskih vrtova i da su uzgojeni na ekološki prihvatljiv način.
Svaka čast realizatorima! Možda se i moja baka, vjerojatno najstarija prodavačica na donjogradskoj tržnici, u svojoj 87. godini vrati proizvodnji povrća. Na tržnici je svaki dan već više od pedeset godina. Nedavno su novinari pisali o njoj, no nisu našli nikoga tko bi im potvrdio taj podatak, jer osim nje više nitko živ tu nije stajao 1957. godine. Posljednjih desetak godina prodaje cvijeće.
- Nije više kao nekad, kaže mi,
sve nam kupce odvukoše ovi veliki trgovački centri.
Vozimo na njihovu hranu
Uz sve domaće nedaće, snašla nas je i ova s globalnim poskupljenjem hrane. Zbog povećanja svjetske populacije, sve učestalijih i težih vremenskih nepogoda, povećanja cijena goriva i uporabe prehrambenih biljaka za proizvodnju biogoriva, najsiromašniji u svijetu više si ne mogu priuštiti osnovne namirnice. U protekle tri godine cijene hrane su udvostručene. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, žitarice su u ožujku u odnosu na isti lanjski mjesec poskupjele 106,5 posto. Svježe povrće je pojeftinilo 9,5 posto, ali je cijena svježeg ili rashlađenog porasla 46,3 posto.
Stanovnici bogatijih zemalja EU-a troše na hranu oko 12 posto plaće, Hrvati oko 40 posto, a u zemljama u razvoju na hranu odlazi i do 75 posto prihoda domaćinstava. U odnosu na zemlje EU-a puno smo osjetljiviji na krize povezane s hranom, jer je ona već sada u nas znatno skuplja nego u zemljama regije, uz prosječnu plaću koja jedva doseže trećinu plaće stanovnika EU-a.
Nije teško pogoditi koga će nestašica najviše pogoditi. Bogati će se, uz nešto skuplju hranu, voziti na gorivo nastalo iz hrane za siromašne. Jedan od razloga je odredba prema kojoj bi EU do 2020. godine najmanje 10 posto potrošene energije trebala dobivati i obnovljivih izvora, a što se uglavnom odnosi na bioenergiju. Možda ipak prevlada glas razuma. Jedan od njih je onaj Jeana Zieglera, donedavnog posebnog izvjestitelja UN-a, koji je uporabu hrane za proizvodnju biogoriva nazvao
zločinom protiv čovječnosti.
Kriza dobra za zdravlje
Olakotna okolnost za nas u Osječko-baranjskoj županiji, jest što smo prikupili zalihe oko struka za teške dane. Možda će nam umjerenija prehrana smanjiti učestalost raka debelog crijeva, u čemu prednjačimo u odnosu na druge županije. Ta je vrsta karcinoma na drugome mjestu po učestalosti, odmah iza raka pluća. Vodimo i po učestalosti kardiovaskularnih bolesti, što su dobrim dijelom posljedica činjenice da su Osječani među najdebljima u Hrvatskoj.
No, ne donose krize uvijek samo loše vijesti. Dobar je primjer Kuba, koja je proživjela ozbiljne nestašice hrane od 1991. do 1995. godine. Stanovnici su trošili 1.800 kalorija dnevno i pješačili ili vozili biciklom. Postotak pretilih pao je s 15 na 7 posto, što je smanjilo učestalost diabetesa za oko 51 posto, koronarnih arterijskih bolesti za oko 35 posto i srčanih udara za 20 posto.
Vlast je slast
Bez političara koje krasi skromnost, čovječnost i iskrenost, svijet će teško izići na kraj s globalnim problemom gladi, korupcije i nezaposlenosti. Jedan od takvih, bivši slovenski predsjednik, dr. Janez Drnovšek, napustio nas je nedavno. Pamtit će se riječi dobrog čovjeka Janeza:
- Bavite se problemima ljudi i zajednice, a ne svojim veličinama, tiranijom, oružjem, kršenjem ljudskih prava i vladavinom divljeg kapitalizma, koji podjednako uništava ljude i prirodu.
Posljednjih mjeseci svijetla točka je i naš predsjednik Mesić, iako mu neki zamjeraju da se u posljednje vrijeme
petlja u sve. Ovaj put pogodio je
u sridu. Poziv Vladi da „promijeni sadašnji štetan ekonomski model i oslobodi Hrvatsku okova petnaestogodišnje ekonomske politike koja pogoduje uvozu i trgovini, umjesto proizvodnji i izvozu“, pozitivan je pomak.
Ukazivanje na probleme, početak je njihova rješavanja. No, Predsjednik nam ih ne može riješiti sam. Osobe zadužene za njihovo rješavanje imaju ime, prezime, mandate i obveze koje rado preuzimaju. A mi smo ti koji im za to dajemo ovlasti.
Autor: Doc.dr.sc. Boris Antunović