ŠTO SE SVE DOGAĐALO U DRAMATIČNA DVA DANA MALOG DRŽAVNOG UDARA BRANIMIRA GLAVAŠA
ŠEKS JE BIO U DOSLUHU S GLAVAŠEM
Drago HEDL
28. travnja, 2005.
Priča o malom državnom udaru u Glavaševoj režiji mogla je završiti posve drugačije da se Glavašu, u odlučnom trenutku, u noći s 20. na 21. travnja pridružio Šeks. Glavaš i Šeks navodno su do zadnjeg trenutka igrali zajedno, a onda se Šeks, vidjevši u četvrtak prijepodne da je Sanader – nakon paničnog telefoniranja - uspio osigurati saborsku većinu i da mu trojica zastupnika (Glavaš, Šišljagić i Drmić) neće manjkati, naglo predomislio. Ta je Šeksova odluka osokolila Sanadera, pa je odlučio isključiti Glavaša iz stranke
Branimir Glavaš, sad već bivši HDZ-ovac, bio je čvrsto uvjeren da, bez obzira što god napravio, Sanader neće imati hrabrosti izbaciti ga iz stranke. Koliko je siguran u to bio svjedoči i 40.000 izbornih plakata u osječkoj tiskari IBL, koji su, onako s paleta, završili u starom papiru. Ta je tiskara naime, odštampala plakate koalicije HDZ-a i HSLS-a, da bi samo dva dana kasnije, nakon što je Glavaš izbačen iz stranke, štampala takve iste plakate, na kojima je umjesto spomenute koalicije, sada stajalo Glavaševo ime.
Svoj mali državni udar, sadržan u ideji o ukidanju pet slavonskih županija i stvaranju regije Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, Glavaš je tako platio cijenom koju nije očekivao. Računao je kako ni Tuđman, na vrhuncu svoje moći, nije imao snage izbaciti ga iz stranke, pa mu se činilo posve nestvarnim da to može učiniti jedan Sanader, čovjek kojega je upravo on, Glavaš, instalirao na čelo stranke. No, ovaj se put preračunao, pa je vrh HDZ-a, u nešto više od mjesec dana, u Osijeku dva puta održao karmine – jedne stvarne kad je Sanader s najbližim stranačkim suradnicima bio na sprovodu Šeksova sina, i druge, političke, kad je gotovo s istim društvom došao u Osijek šutnuti Glavaša.
Šeksova odluka
No, prema onome što je Feral uspio saznati od insajdera, cijela je priča imala mnogo dramatičniji tok nego što se to naoko činilo. Priča o malom državnom udaru, kojeg je Glavaš pokušao izvesti, mogla je završiti kudikamo drastičnije, da se Glavašu, u odlučnom trenutku, u noći s 20. na 21. travnja pridružio Vladimir Šeks. Glavaš i Šeks navodno su, do zadnjeg trenutka igrali zajedno, a onda se, vidjevši u četvrtak prijepodne da je Sanader – nakon paničnog telefoniranja od Đapića do Kramarića u Saboru ipak uspio osigurati većinu i da mu trojica zastupnika (Glavaš, s trabantima Šišljagićem i Drmićem) neće manjkati, naglo predomislio. Navodno je ta Šeksova odluka osokolila Sanadera, pa se odlučio na jak potez - isključivanje Glavaša iz stranke.
Da je i Glavaš vjerovao kako će mu Šeks pružiti podršku, te kako će njih dvojica u eskalirajućem sukobu doći Sanaderu glave, govore i indiskrecije iz osječkog HDZ-a. Kad je Glavaš, u prostorijama osječkog HDZ-a, nakon sjednice Nacionalnog odbora stranke u Zagrebu, čuo Šeksov komentar kako mu je “od prijatelja draža istina”, poletjele su stolice. Tada je shvatio da ga je Šeks, njegov dugogodišnji prijatelj, s kojim je stvarao HDZ i koji mu je uvijek bio zaleđe, hladno napustio. S gorkim osjećajem prevarenog supruga, odlučio se na osvetu: sa stranačkog je računa skinuo 700.000 kuna.
Sanaderova odluka da se riješi Glavaša tinjala je već prilično dugo, a to je osjećao i Glavaš. No, znajući s kim ima posla, Sanader je pažljivo vagao trenutak kada će to učiniti. U tome mu je bila potrebna podrška Šeksa i tek kad ju je uspio osigurati, odlučio se na micanje Glavaša. Povoda je bilo i prije. U trenutcima kad je Sanader činio iznimne napore kako bi uvjerio EU da radi sve što može na planu pune suradnje s Haaškim sudom, Glavaš je hladno izjavio kako Gotovina nije prepreka za ulazak u Europsku Uniju i kako je to samo izgovor, te da bi EU, da nije Gotovine, već našla nešto drugo. Kad se u Saboru glasalo za deklaraciju o antifašizmu, upravo je Glavaš (uz dvojicu zastupnika koje kontrolira, Drmića i Šišljagića) bio suzdržan. Potom je napravio cirkus u saborskom povjerenstvu za Viktor Lenac, otežavajući Sanaderu komunikaciju s SDP-om, a onda, usput, onako divljački nasrnuo i na svog stranačkog kolegu Florijana Borasa.
“Autonomna Slavonija”, s idejom o ukidanju županija i huškanje ostatka Hrvatske protiv Zagreba – "u vrijeme neposredno pred lokalne izbore", prelili su čašu Sanaderova strpljenja. Pokazali su se kao jedinstvena, možda i neponovljiva prilika da se riješi čovjeka koji mu je ionako bio težak kamen oko vrata.
Dizanje bune
Kad se prošle srijede, dan prije nego što će Sanader donijeti takvu odluku, na Internetu pojavila inicijativa Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje (HDSSB) ona je trebala biti tek jak Glavašev potez koji će mu pomoći da dobije izbore i u gradu Osijeku i u Osječko-baranjskoj županiji. Njegove šanse bez toga, procjenjivao je, bile su slabe. Pričao je naime, među svojim suradnicima, kako će sve častiti osvoji li s HDZ-om 25 posto glasova. Glavaš, koji baš nije poznat po tome da nekome plaća piće, odlučio je zato povući “jak potez”, jer priča o tome kako Slavonija zaostaje ne samo za Zagrebom, već i za drugim regijama, može donijeti glasove. Kao iznimno vješt demagog, na valu općeg slavonskog nezadovoljstva, htio je prodati priču o snažnoj i jedinstvenoj regiji (naravno, na čelu s njim) koja bi mogla ravnopravno razgovarati sa Zagrebom, prijetiti i ucjenjivati i dakako, držati banak u vlastitim rukama. I kao što je pravilno primijetio jedan novinski komentator, u tako formiranoj regiji, Glavaš se nikada više ne bi trebao bojati za rezultate izbora.
Iz izvora koji su do jučer bili bliski Glavašu, a koji su se danas priklonili Sanaderu, može se čuti kako je Glavaš posljednjih mjeseci po Slavoniji dizao pravu malu bunu, zahtijevajući da se prema Zagrebu zauzme oštriji kurs. Mada su u većini općina bili zadovoljni količinom novca koja je stizala iz Zagreba, Glavaš je govorio kako treba tražiti mnogo više. Na tom tragu je i njegov nedavni ispad na sjednici Osječko-baranjske županije kada je grubo nasrnuo na župana Krešimira Bubala, koji je prošlu godinu, u financijskom smislu, označio najuspješnijom. Ta izjava nije se uklapala u Glavaševu tezu o “opljačkanosti Slavonije” s kojom je kanio izaći na izbore, što Bubalo tada još nije znao.
Glavaš je još prije mjesec dana počeo glasno govoriti o ideji “autonomne Slavonije”, pa je priču u opticaj oprezno puštao u različitim situacijama. Tražio je saveznike i testirao na kakvo tlo ta ideja nailazi, a onda se okružio ljudima koji su cijelu zamisao pokušali upakirati u obladnu euro-regija i na tim osnovama sačinili političku platformu. Glavaš je bio zadovoljan jer je mislio kako će tako lakše nadmudriti Sanadera, te da će ideju braniti svojom “proeuropskom orijentacijom”.
Kad se prošle srijede međutim, a da prije toga ništa nije rekao Sanaderu, pojavila Glavaševa ideja “autonomne Slavonije”, a posebno kad je uz nju osvanuo i tzv. inicijalni krug, pomno odabran popis osoba koji je zapravo predstavljao kostur buduće “Glavaševe Vlade”, bilo je jasno da se radi o nečem mnogo ozbiljnijem nego što je to udruga građana.
Sanader to naprosto više nije mogao trpjeti, pa je iste noći kad je saznao za najnoviji Glavašev ispad, nazvao ministra obrane Berislava Rončevića, državnog tajnika u MUP-u Ivicu Buconjića, te Tomislava Ivića, državnog tajnika u Kosoričinu ministarstvu, trojicu najznačajnijih slavonskih kadrova u izvršnoj vlasti. Rekao im je što se zbiva i naredio da izvole organizirati izbore u Osječko-baranjskoj županiji.
Mrkva i batina
Oni su odmah stali uz Sanadera, bez obzira što ih je Glavaš svu trojicu izmislio i što bez njegove volje nikada ne bi dospjeli u Zagreb. I dok je Ivić, kojeg je Sanader imenovao HDZ-ovim povjerenikom za Osječko-baranjsku županiju, muku mučio kako da sastavi novu HDZ-ovu listu, Glavaš je već sve imao gotovo. Kad su mu iz Zagreba, u srijedu navečer počeli stizati signali da bi mogao biti izbačen iz stranke, na brzinu je organizirao prikupljanje potpisa za svoju nezavisnu listu. Metodom mrkve i batine to su rješavali Ksenija Zbožil, županijska pročelnica za društvene djelatnosti Osječko-baranjske županije i sad već smijenjeni šef policije Vlado Tuličić. Bila je to noć, slična onoj nakon Rezolucije Informbiroa, kada se odlučivalo između Tita i Staljina. U Osječko-baranjskoj županiji zavladala je posvemašnja zbunjenost: neki su stali uz Glavaša, drugi su počeli povlačiti potpise, treći izravno pisati Sanaderu kako su nepromišljeno potpisali ideju o slavonskoj autonomiji.
Izlazeći s idejom slavonske autonomije Glavaš je zaboravio na bar tri važne stvari: prvo da je on posljednja osoba koja može biti na čelu jedne takve ideje; drugo, da u ostatku Slavonije postoji podjednak antagonizam prema Osijeku, kao što u Osijeku (Rijeci, Splitu), vlada prema Zagrebu; i treće, da je autonomaška ideja u Slavoniji apsolutno najslabije artikulirana među svim hrvatskim regijama.
Ističući zaostajanje Slavonije kao ključni problem te regije, Glavaš se ponaša kao da je svih ovih 15 godina bio u dijaspori, a ne da je upravo on, u srcu Slavonije, imao apsolutnu i neograničenu moć. Ne samo što za Slavoniju nije napravio ništa, već je upravo on osoba odgovorna za retrogradne procese, pravi gospodarski tsunami pod vlastitim nogama. I ne samo što je kadrovskim potezima, sječom uspješnih direktora nehadezeovaca, osječko i županijsko gospodarstvo pretvorio u ruševine, već je i izravno odgovoran za katastrofalne poteze u privatizaciji. Upravo je Glavaš u Osijek dovukao Josipa Gucića, poklonivši mu Osječku pivovaru, Slavonija osiguranje i Supermarket, a isto je pokušao učiniti i sa Slavonskom bankom, pregovarajući s Miroslavom Kutlom. Devedeset devet posto onoga što danas Glavaš, zbog zaostajanja Slavonije, prigovara Zagrebu, njegovo je djelo.
Glavaš je posve zanemario duboke unutarslavonske antagonizme i činjenicu da jedan Slavonski Brod, Vinkovci ili Požega, ne žele ni čuti da im Osijek bude administrativno središte. Pogotovo ne na čelu s njim. Svojevremeni kolegij slavonskih župana, koji je jedno vrijeme funkcionirao s namjerom da koordinira poteze i u Zagrebu lobira za regionalne interese, raspao se upravo zbog Glavaševih nastojanja da njegova u svemu bude posljednja.
Nadalje, za razliku od Istre ili unekoliko Dalmacije, Slavonci imaju najmanje svijest o ideji regionalizma. Bivši saborski zastupnik i predsjednik Slavonsko-baranjske hrvatske stranke, Damir Jurić, mnogo je i s neusporedivo više suptilnosti, taktičnosti i znanja radio na toj ideji i najbolje zna koliko ona u Slavoniji teško prolazi.
Priča o Glavaševoj “autonomiji Slavonije” zato je tek puki predizborni štos kojim je pokušao dvije stvari – osnažiti svoje izborne šanse, te uzdrmati Sanadera, do mjere kada bi ga lako bilo i srušiti. U potonjem nije uspio, prvo će se tek vidjeti.
Put u povijest
Glavaš sada uživa što je ponovno u središtu medijske pozornosti, pa pun adrenalina pravi planove kako će zagorčati život svojim “bivšim prijateljima”. On se sada suočava s metodama koje je tako beskrupulozno primjenjivao svih 15 godina svoje vlasti: nailazi na zaključana vrata, susreće se s prijetnjama; suradnike mu izbacuju iz stanova, s posla i iz stranke; visoki stranački dužnosnici govore u medijima o njemu kao što je on ranije govorio o sebi podređenima.
Najbolnije tek dolazi: ne ostvari li izborni rezultat kakav priželjkuje (a opće su ocjene da može biti zadovoljan uspije li HDZ-u oteti polovicu glasača, dakle nekih desetak posto), njegov put u povijest bit će brži nego što je to mogao i zamisliti. Shvatit će da Branimir Glavaš s HDZ-om nije nikako isto što i Glavaš bez HDZ-a. On se za sada, međutim, nada da ni HDZ bez Glavaša više nije ono što je bio s njim. |
Nebitno
Muško
Žensko
