Pas koji se previše radovao
Piše: Miljenko Jergović
Foto: Marin Tironi/Cropix
--------------------------------------------------------------------------------
Magla se već tjednima nije dizala, smog je nagrizao bronhije, vonjalo je po sumporu i po niskokaloričnom ugljenu Kreka i Miljevina, a grad u kojemu se prije dvije godine održala Olimpijada sasvim je potonuo u depresiju. Deset je dana prošlo od Nove godine, i treba izdržati dvije trećine siječnja, veljaču i barem pola ožujka prije nego što se sunce pojavi iza Igmana i Trebevića, i ponovo započnu prirodni ciklusi, koji se, činilo nam se tako, u drugim gradovima nikada ne prekidaju. Valjalo je do tada izdržati, što više vremena provesti ispod jorgana, ne misliti ni o čemu, ništa ne započinjati, i ni za što ne preuzimati odgovornost.
A onda se jednoga ponedjeljka, negdje oko šest, već je bio mrkli mrak, a ulična rasvjeta nije radila, mama vratila noseći nešto živo na rukama. To se koprcalo i otimalo, po njezinom crnom kaputu ostajali su blatni tragovi, ali ona ga nije ispuštala iz ruku. Mama nikada nije pokazivala veliku požrtvovnost, čak ni kada je o meni bila riječ, živjela je, živcirala se i mučila uglavnom zato da bi samu sebe održala na okupu, a drugi su joj u tome, uglavnom, bili samo smetnja, pa je bilo nekako skroz neobično da nešto živo donosi kući, pušta da je tako gadno isprlja i vodi više računa o njemu nego o samoj sebi. Tada tu ženu nisi mogao ni prepoznati.
Kada psa počneš doživljavati kao psa na lancu, tada je gotovo.
Rob u očima i srcu gospodara zauvijek ostaje rob
Drži ga! - vikala je. Šta? - pitala je nona i odmaknula se dobra dva koraka unazad, od ulaznih vrata, jer ni ona ni ja nismo mogli vidjeti što to ona nosi. Vraški se otimalo, cvililo i kukalo, i bilo je crno kao sam vrag. Ruku na srce, uopće ne bi bilo neobično, pogotovu s obzirom na sve što će se s nama dogoditi u sljedećih desetak godina, da se tada u Sarajevu, na Mejtašu, na vratima naše kuće, na majčinim rukama nošen, pojavio vrag. Ne bi ga ona od zle namjere donijela, nego bi joj se jednostavno tako poklopilo. A onda bi, sigurno, digla ruke, pa neka se Nona i ja brinemo o vragu.
Auto je prešao preko njega, ali ga kotači nisu dohvatili. Kad sam to vidjela morala sam ga uzeti! - pravdala se, dok je on njuškao po dnevnom boravku, zavlačio se pod kauč i cvilio, ostavljajući iza sebe blatne tragove. Nešto traži! - raznježeno je rekla mama, prije nego što se uneredio točno ispred televizora. Jadničak je imao proljev, a kasnije ćemo shvatiti - i gliste.
Nona je rekla neka se zove Nero. Te noći nismo spavali, jer je Nero bez prestanka cvilio i srao. Ružna riječ, ali ona je tako rekla, a kako nikada bez potrebe nije psovala, zaključili smo da se upravo tako treba reći, jer drukčije ne može. Ozbiljno smo se uplašili da neće dočekati jutro. Nismo ga željeli, greškom je spašen i greškom se našao u našim životima, ali grehota bi bila da tako umre u našoj kući. Nona je rekla - umre, pa smo se i te riječi držali. Ugine samo pas kojega nisi poznavao, a crkavaju samo štakori i oni na koje se jako naljutiš, pa kažeš - dabogda crko!
Odgurno bih ga nogom, a on bi me samo tada tužno pogledao. Taj pogled trajao je sekundu, jednu desetinku sekunde, ma šta desetinku, stotinku! I već bi mu se opet vratilo to njegovo oduševljenje ljepotom ovoga života, te svih nas koji činimo njegovo leglo i njegov čopor.
Ali Nero je bio jake rase, valjda je imao svoju misiju na Zemlji, i nije te noći umro. Ujutro smo ga odnijeli veterinaru, koji mu je dao nekoliko injekcija - Nero bi svaki put zaskvičao, ali ne kao obični pas, nego kao ne baš osobito pametan pas, a u prvoj sljedećoj sekundi opet bi bio sretan i veseo, lizao je veterinaru ruku, upoznavao se sa svima, kevtao na triput veće od sebe, i na smrt koja mu je visjela nad glavom gledao vedro poput dubokoga i iskrenog vjernika. Da se tog časa, na hodniku Veterinarskog fakulteta na Dolac Malti, pojavila pred njegovim šapama, onako po propisu sređena, s kosom i crnom kukuljicom, Nero bi je liznuo po licu i posrao joj se po skutima, jer doktorovi lijekovi još nisu počeli djelovati.
Išao sam za njim i brisao njegov proljev nekom krpom koju su mi dale medicinske sestre (jel ' se i kod životinja to tako zove?), i nisam ga volio. Nero je bio jedini pas, jedina naša životinja, a imali smo ih na desetine, od Nonetovog neprežaljenog mačka Marka, koji je stradao pedesetak godina ranije, do naše crne mace i njezinog sina, za koju nikada nisam imao srca.
Nakon jednodnevne terapije, već je to bio zdrav tromjesečni mješanac, čija je nepodnošljiva vedrina graničila s nekim oblikom pseće demencije. Pa, ne možeš se, majka mu stara, baš svemu veseliti, svakome trenutku i svakome uzdahu i izdahu s kojim trošiš darovano ti vrijeme. Odgurno bih ga nogom, a on bi me samo tada tužno pogledao. Taj pogled trajao je sekundu, jednu desetinku sekunde, ma šta desetinku, stotinku! I već bi mu se opet vratilo to njegovo oduševljenje ljepotom ovoga života, te svih nas koji činimo njegovo leglo i njegov čopor.
S prvim ranim proljećem Nona je počela umirati. Znali smo što joj raste u grlu, ali smo se pravili kako to nije to. Disala je sve teže, kašljala je po cijele noći, a on bi tada cvilio. Čim bi uhvatila zraka, i na nekoliko trenutaka prestala kašljati, Nero bi podivljao od sreće. Nakon nekog vremena naručili smo od hauzmajstora Šulca da mu napravi drvenu kućicu i postavi je u bašči. Tako je Nero završio na lancu.
Taj pas volio je svakoga živog stvora na zemlji, pod uvjetom da nije jež. U proljeće se ježevi rashodaju po našoj bašči, pušu, dahću i šuškaju, i traže nešto što su jesenas izgubili i zimus prespavali. Nero je lajao, tako bijesno da mu se na gubici skupljala bijela pjena, pa bi se zatrčao za ježom, lanac bi ga u času počeo daviti, i on bi zakrkljao. Nonu je njezino strašno nešto gušilo, sve je manji bio prolaz za zrak, odlazila je, sve dok nam 6. lipnja nije sasvim i zauvijek otišla. Nero se i tog dana veselio ručku koji sam mu donio, mojoj ruci, nozi, glavi i svemu ostalom što je vidio, čuo i nanjušio oko sebe. Bio je jedini pas kojem sam mogao oteti kost koju upravo glođe, a da se na naljuti ili me pokuša ugristi.
Mogli smo ga tada osloboditi, smilovati mu se i vratiti ga u našu kuću. Nona se pretvorila u pokojnicu, naše sobe su najednom postale velike i široke, da se u njima začas izgubiš, i trebao nam je netko da ih nekako ispuni. Ali kada psa počneš doživljavati kao psa na lancu, tada je gotovo. Rob u očima i srcu gospodara zauvijek ostaje rob. Dogodi se neki defekt u čovjeku i to je onda nepopravljivo.
Tako je prošlo ljeto, prošla je jesen i stigla je zima. Njemu je bilo najvažnije što više nije bilo ježeva. Sve drugo je ionako bilo stvoreno da bi se čovjek, tojest pas, imao čemu veseliti. Opet je pala ona vječna magla, smog nas je ščepao za grla, vonjao je sumpor iz Kreke i Miljevine. Njegova radost preživjela je Novu godinu, a onda nam je susjed pokucao na vrata. Mama je bila na poslu, a ja nisam znao šta da mu kažem. Gledao me je kao što ljudi koji misle da su dobri gledaju ljude za koje vjeruju da su zli. Sišao sam za njim u bašču i našao Neru kako visi preko susjedne ograde. Uspio se otrgnuti skupa s lancem, i kada je preskakao na drugu stranu lanac se negdje zakačio. Strašno izgleda obješena sreća i radost, iskeženih zuba i isplaženog jezika.
Do kasno popodne kopao sam grob u smrznutoj zemlji. Trajalo je to satima. Naplakao sam se tada kao nikad u životu, ali bilo je uzalud. Nisam ga volio dok je bio živ. Baš nimalo. Nijednom.