Literarno Kreativni forumasi

zlusch je napisao/la: › OligofreniDikobrazoid je napisao/la: › zlusch je napisao/la: › ZVONIMIR LUSCH Žana Uff, ovo ti nije trebalo... sad kad krenem silovati ovaj veleuvaženi topic svojim proznim uzletima

Ako su kao Žana - siluj brate... Obožavam ovaj vrst proze svakodnevnog realizma ;-)

i meni se sviđa! pretpostavio sam kraj, ali je svejedno dobra priča i zanimljivo ispričana.

evo jedna moja ( prva u nizu od 3) , uglazbljena, posvećena osobi koju sam voljela zadnje 2 godine...možda je patetična, ali i ljubav je učestalo patetična...sorry


POD NOGAMA


“Kako je teško voljeti nekog,
kad tragovi u pijesku ne vode
stopama tvojim...”
to su
stihovi iz djetinjstva kojih se sjećam,
riječi iz magle kojih se bojim.

Jer

tako je teško voljeti nekog
kad kamene staze režu ti meso
i njegove oči nisu
ogledalo tvojih,
kad čuješ samo odjek
koraka svojih.

ref.
Kao
pijesak u ustima,
kao
krv pod prstima,
kao
sirup od višanja

lijepiš se...


kao
cipela puna kamenja,
kao
prašina u očima,
kao
tijesna haljina


žuljaš me...



Tako je teško voljeti tebe
kad
za mene osjećaja nemaš
(čak ni mržnju)
kad nemam snage okrenuti ti leđa,
pustiti
osjećaje neka umru.




Da

Tako je teško voljeti tebe
kad osmijehom svojim kradeš mi dušu
i s njom uzimaš mi vjeru

ref.

Kao
čavli pod bosim
stopalima,
kao
voda
u ušima,
kao
trnje pod noktima

boliš me...


Kao
mačka
pregažena,
kao
ptica vrata
slomljena,
kao
čeljust smrskana

moje srce pod tvojim

nogama...

odlična je draga...

hvala, draga...nadam se da ne kažeš to samo zato što smo si dobre

MacaPapucharica je napisao/la: › hvala, draga...nadam se da ne kažeš to samo zato što smo si dobre

ja tebe pohvalim,a ti meni tako...
ne valja pjesma ništa,a ni ti...eto ti sad!

pa i ne valja

hehe, pa nisam ni rekla da valja!
volim vas, oboje...ipak sam ja EMO

MacaPapucharica je napisao/la: › evo jedna moja ( prva u nizu od 3) , uglazbljena, posvećena osobi koju sam voljela zadnje 2 godine...

A di je MP3? Inače, baš je dobra... sjedi, pet!

zlusch je napisao/la (Pogledaj post): › MacaPapucharica je napisao/la: › evo jedna moja ( prva u nizu od 3) , uglazbljena, posvećena osobi koju sam voljela zadnje 2 godine... A di je MP3? Inače, baš je dobra... sjedi, pet!

kod njega...al tražit ću nazad, nije zaslužio

inače...hvala

ZVONIMIR LUSCH

Dan D

Bio je to još jedan običan radni dan, protkan svim onim jako bitnim i onim potpuno nebitnim životnim stvarima. Još jedan dan čijim sam se istekom sve više i više približavao onom ključnom i kobnom danu kada moja muška sloboda naprasno nestaje poput kapljice znoja na naglom i nenadanom proljetnom pljusku. Nakon što sam mojoj budućoj zakonitoj prošaptao par nježnih riječi, zaželio joj laku noć i potom spustio slušalicu, odlučih ubiti još koji sat surfajući po dosadnim i bezveznim web stranicama te družeći se sa ICQ ekipom koja, baš kao i ja, nema pametnija posla u ovo gluho doba. Kad mi je bilo dosta ispraznih blebetanja i već sam se htio odjaviti te poći na spavanje, u donjem desnom kutu monitora zatreperio mi je žuti papirić najavljujući dolaznu poruku od korisnice kodnog imena Maria:

- Bok, imaš li malo vremena da mi nešto pokažeš ako znaš?

- Oho – pomislih – još ću glumiti i kavalira, ovako sa očima na pola koplja i dušom u carstvu snova.

- Nema zime za Eskime... kako mogu pomoći dami u nevolji?

Dok me davila s podešavanjem novog e-mail računa te namještanjem točnog vremena na linijskom DVD snimaču, onakav pospan, stekao sam dojam da će me piliti s problemima upravo onoliko koliko će joj trebati da riješi ono što nije znala sama napraviti, a onda mi se više nikada neće javiti. Kad smo završili s tehnikalijama već sam se potpuno bio razbudio, a ona, umjesto da me pozdravi i nestane glavom bez obzira, počela me ispitivati čime se bavim, imam li djevojku i što radim u slobodno vrijeme. Nisam imao razloga muljati jer je moja sudbina bila na najboljem putu da bude uskoro trajno zapečaćena pa sam joj ispričao gotovo do tančina cijeli moj život u posljednjih desetak godina. Dotaknuo sam se u toj storiji i svoje zaručnice, kako sam je također upoznao online te kako me privukla na prvu loptu svojom iskrenošću, a potom i nebesko plavim očima začinjenim bujnom plavom kovrčavom kosom.

Od te male noćne spike nije prošao niti jedan cijeli dan da si nismo ostavili neku poruku na ICQ-u. Znao sam joj opisati neku potpunu bezvezariju iz firme ili što sam finog ručao toga dana. Ona mi je znala pisati o svojim bivšim dečkima i o preostalim ispitima na fakultetu. Najviše sam se oduševio kada sam shvatio da dijelimo identičnu strast prema Hladnom Pivu, hladnom pivu i dobrim automobilima. Drugim riječima, za ovo kratko vrijeme opako smo se prikačili jedno za drugo i samo je bilo pitanje vremena kada će netko od nas napraviti prvi korak te započeti sa otkrivanjem svog pravog identiteta. Svojoj dragoj sam u vlastitim mislima posvećivao sve manje i manje vremena, a novopečena online frendica motala mi se po glavi apsolutno svakog slobodnog trenutka. Čak sam znao sam sebe uhvatiti kako lažem da sam premoren, a onda žurim doma da odem online i da sate do odlaska u krevet provedem ćakulajući o svemu i svačemu.

Kako se moj Dan D sve više i više približavao, istim sam se tempom udaljavao od cure kojoj sam još ne tako davno jednim komadićem zlata prisegnuo na vjernost. U glavi mi se svakim danom sve jasnije stvarala slika zloglasne bračne luke prepune zahrđalih brodova, odbačenih kamionskih guma i dječjih bicikala. Sve sam teže znao kontrolirati situaciju pri pomisli da za nekoliko dana prestaje moj život kakvog sam ga teškom mukom stvarao godinama te da više nema pijančevanja u jeftinim birtijama sa ekipom do sitnih sati i inih mladalačkih zadovoljstava. Kao melem na ljutu ranu stigla mi je poruka od Nje čim sam se te večeri logirao na ICQ:

- Znaš, mislim da je krajnje vrijeme da se mi konačno sretnemo licem u lice, a onda tko zna...

U prvi mah nisam mogao povjerovati ovoj hrpetini slova koja su tvorila tu čarobnu rečenicu, krv mi je buknula u lice i počeo sam vrtjeti dugometražne filmove u glavi. Kad mi je srce prestalo lupetati kao Boris Leiner u najboljim danima, odlučih malo stati na loptu i pustiti je da se kiseli još neko vrijeme. Tako treba sa ženama - ako im pokažeš da te mogu imati kada im se sprdne, onda ne smatraju da si ozbiljno zainteresiran i hlade se brže od pijanog turista koji frkne preko brodske ograde ravno u Sjeverno more. No, pomisao da bih mogao odraditi jednu finalnu rundu sa strane nije me ostavljala ravnodušnim i zato sam joj prije ičega odlučio prodati par kubika magle:

- Ne znam bi li to bilo jako pametno obzirom da se za koji dan ženim odabranicom srca svoga.

Njezin odgovor bio je ravan guranju bakrene žice mokrim rukama u utičnicu pod visokim naponom:

- Čestitam frajeru, znao sam da ne moram sumnjati u tebe i tvoju vjernost prema mojoj sestri. Ovdje Mario, tvoj šogi...

Osjećao sam se kao da mi je Bruce Willis, u svojoj prljavoj bijeloj potkošulji i luđačkim sjajem u očima, plasirao jedan .38 ravno među rogove.

- Eh da, hvala ti i što si mi onomad pomogao da konfiguriram Gmail i naštelam onaj DVD rekorder!

Nije bilo svrhe da u ledenim kapima znoja koje su mi se slijevale niz kralježnicu tražim nekakvo skriveno značenje.

- Nema frke, šogi... i drugi put!

(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2007)

Pa neću valjda sam masirati srce i upuhivati zrak ovom topicu... sunce vam vaše!

ZVONIMIR LUSCH

San ljetnog dana

Čvrsto sam bio odlučio da ću prvim pogledom na beskrajnu plavetnu baruštinu i prvim udisajem oporog morskog zraka zaboraviti sve one negativne emocije koje su me nemilice opsjedale i kružile mi nad glavom poput gladnih lešinara... sve cirkuse iz firme, sve propale ljubavne i one druge veze, te sve one prijatelje koji su me iz milijun više ili manje objašnjivih razloga počeli izbjegavati prelazeći na drugu stranu ulice čim me ugledaju. Strmim stepenicama sam se nekako dokotrljao do te sunčane i šljunčane bračke plaže, svukao sav višak sa sebe, klonuo truplom na prostrti ručnik, te na uši nabio slušalice svog MP3 playera. Prepustio sam se Jaggeru i njegovom društvu neuništivih muzejskih eksponata da mi zagospodare srcem i dušom, dok mi se tijelo neumitno cvrljilo, izloženo na milost i nemilost svih ozonskih rupa ovog svijeta.

Što se mene tiče, mogao sam ovako čitavo stoljeće. Ali... idila nije trajala onoliko koliko sam očekivao. Iz sna ljetnog dana probudio me jedan čaroban osmjeh, a otvaranjem očiju imao sam priliku upoznati i njegovu ponosnu vlasnicu. Istog trena kao da mi malj aterirao na glavu. Na samo nekoliko metara od mene stajala je prekrasna, visoka i dugonoga djevojka zamamnih atributa i par mokrih komadića tkanine pripijenih tik uz kožu, cijedeći svoje plavkaste uvojke po užarenom kamenju. Kao odgovor na sve moje nabrzinu sklepane molitve uslijedilo je pitanje upućeno od strane njezine, očito vrlo friške, prijateljice:

- Marlena, hajde mi izdiktiraj broj svoga mobitela!

Fenomenalno! Da li je moglo biti jednostavnije? Trenutak kasnije njezin broj se nalazio duboko u raljama mog Erica, a ja sam poput nekog nadrogiranog i opsjednutog manijaka palcem šarao po brojkama i tipkao moju prvu poruku Njoj:

KAZU DA SE BADICI U CRVENOJ BOJI DUZE SUSE OD ONIH OSTALIH. MOZDA I LAZU, TKO ZNA...

Lagani smješak kojim je otvarala novopristiglu poruku nadopunila je znatiželjnim pogledom oko sebe kada ju je pročitala do kraja. Licem kao od kamena, debelim sunčanim naočalama i vješto skrivenim mobitelom nisam joj dao niti najmanju priliku da otkrije svog tajnog obožavatelja. A onda me je krenulo:

MISLIO SAM DA JE U TIJEKU SNIMANJE REKLAME ZA ULJE ZA SUNCANJE, ALI NIGDJE NISAM SKUZIO KAMERE I REFLEKTORE.

Postala je nemirna i nervozno je provlačila prste kroz kosu pogledavajući svud oko sebe u potrazi za odgovarajućom njuškom koja bi mogla biti pisac dotičnih redaka. A ja sam nastavio u istom, revijalnom tonu:

EH MARLENA, GDJE LI SI SE SAMO SKRIVALA SVIH TIH GODINA OVOG MOG DOSADNOG ZIVOTA? A TRAZIO SAM TE KAO SUMANUT.

Htjela je eksplodirati od znatiželje, ništa manje od svih njezinih prijateljica koje su je već počele zadirkivati. Isprva se malo dvoumila, a onda sam je vidio kako sjeda na ručnik i počinje tipkati. Sreća da sam mobitel prebacio na vibru. Pustio sam da prođe nekoliko minuta, a onda krajičkom oka pročitao poruku:

ZNAMO LI SE MI UOPCE ILI SI TI SAMO NEKI JUNAK IZ SJENE JAK ISKLJUČIVO NA RIJECIMA? KAKO ME IMAS SRCA DRZATI TAKO U NEIZVJESNOSTI?

Očekivala je da će isprovocirati moju reakciju i da će me otkriti na prepad. Bio sam hladan kao špricer. Opet sam pričekao neko vrijeme da se situacija primiri, a zatim uzvratio istom mjerom:

ZNAMO SE SIGURNO IZ NEKIH PRETHODNIH ZIVOTA. A SRCE... MOJE SRCE JE JOS IZ TOG VREMENA U TVOM TRAJNOM VLASNISTVU I IZGUBIO SAM SVAKU NADU DA CU GA DOBITI NATRAG.

Bila je to kap koja je prelila čašu. I moju i njezinu. Više nisam mogao glumiti. Mom licu se polako vraćala boja i gipkost, a ona je svoj smiješak razvukla od uha do uha. Opet sam je vidio kako tipka i za nekoliko trenutaka pročitao njezin SMS:

CEMU TOLIKA TAJANSTVENOST? ZAR IZGLEDAM TOLIKO NEPRISTUPACNA DA MI NE MOZES JEDNOSTAVNO PRICI I RECI – JA SAM TAJ!?

Uhvatila me u nebranom grožđu. Sada kad su svi putovi do nje bili otvoreni i kad sam mogao sve obaviti u jednom potezu, osjetio sam onu klasičnu dječačku nesigurnost. I posustao. I odustao. Iako sam se slijedećih nekoliko sati častio najgorim frazama i psovkama iz moje pozamašne arhive, noge kao da su mi bile od olova. Ali ipak... kad sam je vidio da pakira stvari i sprema se otići, nešto se u meni prelomilo. Sada ili nikada – promrmljah si u bradu i dok su mi u glavi još harale revolucije i padale vlade, za tren sam pokupio svoje stvari i potrčao za njom. Sustigao sam je prije stepenica, nježno uhvatio za nadlakticu i poluglasno izustio:

- Ja sam taj!

Prvo me je pogledala kao da sam netom pristigao s druge planete, a onda prasnula u onaj svoj tako savršeni smijeh i zviznula mi verbalnu šamarčinu:

- Pederu jedan bezobrazni, koliko sam dugo morala čekati na ovo?

Danas, otprilike godinu dana poslije, Marlena mi je postavila identično pitanje kada sam baš na ovoj istoj plaži kleknuo i zaprosio je s malom tamnoplavom sedefnom kutijicom u rukama. Napola otvorenom.


(objavljeno u časopisu Moj Moby, srpanj/kolovoz 2003)

Meni se ne da prepisivati, pa si vi čitajte, ako vam se da.

Kolega literarrni umjetniče Zlusch, svaka vam čast na priči.

The Breath of Life


Moj dah, i tvoj dah, poljubiše se..
Dok usne govorile su šuteći, samo dodirujući se.
Kroz omaglicu tražili su se, u staklastim zrncima svakog novog jutra, u tom bisernom sjaju.
Mirišući na svježe jagode,
Slatkasti i čeznutljivi, da upiju jedno drugom život
Da piju s izvora zajedničkog ''ah'', u onim trenutcima,
Kad strašću i znojem okupani zajedno se valjaju kroz zrak,
U onom malenom prostoru između naših usana.
Progutala sam ga grozničavo, pohlepno,
Taj prasak života kojim odišeš,
Kojim kročiš kroz zidove; za tebe prozirne, za mene neprobojne.
Prošao je kroz mene, ispunio me svjetlošću i milovanjem
I okusom mirisnih jagoda, toliko slatkih da od njih bole zubi.
Dah slatkog, živog, mojeg.. tebe u mojim plućima.
Dišem, oživljena.


Evo stavljam jednu pjesmu, zadnju koju sam objavila na blogu.. Btw, @1step, kako si stavila cijelu blog stranicu?

@Zlusch, odlična priča..! Sehr romantisch