Napad na Dušana Miljuša napad je na sve novinare – reče u ponedjeljak na Trgu Ante Starčevića
Davor Lončarić, predsjednik
osječko-baranjskog ogranka Hrvatskog novinarskog društva, na skupu potpore prosvjedu novinara u Zagrebu, održanom zbog neučinkovitosti policije u otkrivanju napadača na tog poznatog istraživačkog novinara koji godinama beskompromisno piše o hrvatskom podzemlju i njegovoj sprezi s vlašću.
Svi smo mi (novinari), dakle
Dušan Miljuš, premda malo tko od nas išta istražuje, još manje o tomu piše, ponajmanje beskompromisno, a gotovo ništa o podzemlju i njegovim vezama s vlašću.
Svi smo mi…
Isto tako
svi smo mi bili
Ankica Lepej, a samo je ona stradala jer je javno raskrinkala laži i gramzivost Tuđmanovih.
Svi smo mi bili i
Kata Šoljić, a samo je ona izgubila četiri sina u ratnom Vukovaru;
svi smo mi bili
Mirko Norac, a samo je on iz gospićkih podruma odvodio nedužne građane na strijeljanje i pokazivao kako se to radi;
svi smo mi bili
Tito, a samo je on drmao bivšom državom i sudbinama njezinih građana, živeći na njihov račun poput arapskog šeika. DOSTA! (rekoše osječki liberali HDZ-u devedeset i neke i preuzeše njegov stil u vladanju gradom).
Niti je Miljuš serijski novinar, niti je napad na njega napad na sve novinare. Takvom „solidarnošću“ nećemo mu pomoći, prije ćemo obezvrijediti njegov rad. Novinari su danas uglavnom evidentičari događaja i prenositelji poruka javnosti, u gorem slučaju promotori pojedinih lobija i zaštitnici određenih interesa, ili u još gorem trgovci (polu)informacijama i manipulatori javnošću. Malo je onih kojima je pravo javnosti na točnu, cjelovitu, objektivnu i uravnoteženu informaciju temeljni smisao bavljenja novinarstvom, a one koji su joj to spremni ponuditi i po cijenu izlaganja neugodnostima, pa i opasnosti, valja svijećom tražiti.
Danas je točno
četiri mjeseca od napada na Miljuša 2. lipnja, a policija (još?) nije pronašla napadače i, po svemu sudeći, tapka u mraku. Ne zato što ih ne želi pronaći, nego što ne može! Čemu onda prosvjedi novinara, ultimativni zahtjevi i pisma MUP-u? Gluh ne čuje, ma koliko mu vikali na uho. Liječiti ga je trebalo kada je gubio sluh, a sada mu možda niti umjetna pužnica ne može pomoći. Besmislenim prosvjedima samo iritiramo ljude ionako frustrirane vlastitom nemoći, a javnosti šaljemo pogrešnu poruku. Glas vapijućeg u pustinji ili pišanje uz vjetar, kako vam drago.
Pogrešan smjer!
Problem s policijom odraz je dubokog problema cijelog društva, posijanog kada je prvi stručnjak neodgovarajućeg pedigrea morao prepustiti radno mjesto nestručnjaku poželjnih političkih boja. U jednom davnom intervjuu na to je upozorio prvi demokratski izabrani gradonačelnik Zagreba, Boris Buzančić, ispričavši slučaj kada se s nekolicinom novoimenovanih visokih državnih dužnosnika, nakon jedne od prvih sjednica Sabora, automobilom uputio s Markova trga prema središtu grada. Jedan od njih zatražio je od vozača da put skrati vožnjom kroz jednosmjernu ulicu u zabranjenom pravcu i unatoč njegovu negodovanju, natjerao ga na prekršaj samouvjereno govoreći: „Ništa se ne brini. Mi smo na vlasti, to je naša policija i sada se možemo voziti gdje hoćemo“.
Taj je obrazac ponašanja vidljiv na svakom koraku i ljudi su naučili živjeti s njim. Ponekad netko ustane i usprotivi se, ponešto se napiše u novinama ili prijavi nadležnima, ali ne odgovaraju odgovorni, nego borci za pravdu. A ljudi su željni pravde i odgovornosti. U takvom okruženju malo tko želi biti pravednik i ukazati na prijestupnika, pa policija uzalud poziva građane na suradnju.
Poruka
„Javite nam se s povjerenjem“, zvuči gotovo nestvarno iz službe u kojoj su stručni, principijelni, moralni i odgovorni postali incident; iz koje su davno otjerani rasni profesionalci čiju mrežu informatora, koju su godinama stvarali, nitko nije preuzeo; iz koje se ljude u naponu snage i iskustva šalje u mirovinu, a da ništa od toga nisu prenijeli mladićima opčinjenim sredstvima prisile što su ih dobili na raspolaganje.
Zato kriminalci znaju za policijske akcije i prije nego što krenu, zato se nasilnici ne ustručavaju napasti i usred bijela dana, zato su
Marijana Benka morali vratiti iz mirovine da pokuša pohvatati konce.
I zato mnogi neće vidjeti što gledaju, niti zapamtiti što znaju, a policija će nas i dalje dugim cijevima uvjeravati da misli ozbiljno. I zato danas predsjednik HND-a,
Zdenko Duka, u majici s napisom
„Država i mafija, brak iz računa“, iznosi zastrašujuću poruku da u svijetu nema policije koja može riješiti sva kriminalna djela, ali da rijetko koja ne otkrije baš niti jednog napadača.
Na to je Duka mislio kada je
Vladi Ive Sanadera poručio: „Ovo je vaša krivnja“.
Autor: Goran Flauder
Foto: dnevnik.hr
Nebitno
Muško
Žensko
