Objavljeno: Sub, 07. 02. 2009. 13:38
e-novine
Piše: Boris Dežulović
TAJNA PETE KOLONE
Punih osamnaest godina trebalo je, eto, proći da Hrvati saznaju pravu istinu o Domovinskom ratu. Najprije je Luka Bebić, predsjednik Sabora i veteran Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice, na „otvorenom času istorije“ u parlamentu izgovorio povijesnu rečenicu kako „Hrvatsku nisu napali Srbi, nego neki koji su imali velikosrpsku ideologiju.“ Zastupnici u Saboru i cijela hrvatska javnost – koja je punih osamnaest godina mislila da nema malosrba i srednjosrba, i da su svi Srbi per definitionem velikosrbi - nisu se još oporavili od šoka, kad je drugi Tuđmanov veteran, Bebićev partijski drug i dugogodišnji predsjednik Sabora, dan-dva kasnije, na suđenju Branimiru Glavašu zbog likvidacija osječkih Srba 1991. godine, posvjedočio kako je ubojstva u ratnom Osijeku zapravo vršila srpska „peta kolona“ u uniformama Hrvatske vojske.
Nije ovo prvi put kako hrvatska historiografija sumnja da zločine pripisane Hrvatskoj vojsci nisu počinili njezini pripadnici. Još se zgarišta srpskih kuća nakon Oluje nisu ohladila, kad je Nataša Rajaković, glasnogovornica Tuđmanovog ureda na konferenciji za novinare iznijela hrabru tezu kako „nije pripadnik Hrvatske vojske svaki čovjek koji nosi odoru Hrvatske vojske“. „Jesmo li mi, kad smo izvukli svoje snage, mogli znati što rade civili u šarenim maskirnim uniformama?“, potvrdio je saznanja iz Predsjednikova ureda general Ivan Tolj: „Poznata je stvar da su tijekom rata seljaci okopavali zemlju u našim odorama!“
Tu je teoriju naročito sustavno istraživao i tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, koji je samo mjesec-dva poslije Oluje izjavio kako je „odoru lako odjenuti“. „Mnogi su je dobili još 1990. godine, a kako nije bila praksa vraćati odore, mnogi su ih odnijeli kući“, pojasnio je tada ministar Šušak: „U njima su okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli zapaliti kuću.“
Teza da zločine nisu činili hrvatski vojnici, već nepoznati počinitelji u uniformama Hrvatske vojske, nije – kako vidimo – nova. Poznato je, uostalom, kakav je naš svijet. Maskirna je uniforma kao skrojena za hrvatskog seljaka, valjda da ga inspekcija ne uoči kad prska usjeve ilegalnim pesticidima, uzgaja necijepljene svinje, pali srpsku kuću nedopuštenim fosfornim punjenjem, transportira i kolje srpske civile u nehigijenskim uvjetima, ili što već sve ne rade hrvatski zemljoradnici da doskoče strogim propisima Ministarstva poljoprivrede. Sada je, međutim, prvi put iznesena još radikalnija teza: zločine nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj vršili su zapravo sami Srbi, u uniformama Hrvatske vojske, sve kako bi, dakako, kompromitirali miroljubivu hrvatsku demokratsku vlast i optužili je za ratne zločine.
Vladimir Šeks zna što govori, jer je u ratnom Osijeku bio predsjednik Kriznog štaba, a kasnije – kad su zločini isplivali na površinu - i državni tužitelj. Osobno je intervenirao da se neki otpuženici, poput Merčepovih ljudi iz Pakračke Poljane, oslobode optužbi i puste iz pritvora. Sada znamo i zašto, kao što znamo i zašto je o tome šutio osamnaest godina, na smrt prestravljen od beskrupuloznih srpskih ubojica koji su i svoje sunarodnjake ubijali, pa što ne bi i njega.
Ako se, naime, srpski agenti i provokatori takve stvari nisu libili raditi u Osijeku, gdje su Branimiru Glavašu i Vladimiru Šeksu ispred nosa hvatali i likvidirali srpske civile – nije isključeno da su se, u slijepoj mržnji prema Hrvatskoj, i sami ubijali predozirajući se solnom kiselinom ili puštajući sami sebi struju kroz genitalije, pa se mrtvi bacali u rijeku Dravu – ne bi bilo odveć pametno sumnjati da slične stvari nisu radili i u ostatku Hrvatske. Tomislav Merčep, primjerice, mogao bi stoga konačno biti oslobođen svake optužbe za zločine koje su u Pakračkoj Poljani činili njegovi zloglasni eksadroni smrti, zapravo elitne jedinice srpskih specijalaca prerušenih u odore Hrvatske vojske.
Dobro uvježbani srpski komandosi infiltrirat će se tako u sve pore hrvatske obrambene infrastrukture. Dovoljno je pratiti trag srpske krvi: u Splitu, recimo, u uniformama hrvatske Vojne policije pod okriljem noći izvlačit će srpske civile iz stanova i voditi ih u poznatu četničku vojnu bazu Lora, gdje će ih ubijati nakon nezamislive torture. Sam vrhunac i, da ne budem krivo shvaćen, pravo vojnostrateško remek-djelo bit će Oluja, kad će cijele brigade ubačenih srpskih obavještajaca, specijalaca i diverzanata, kamufliranih u hrvatske seljake u odorama Hrvatske vojske, okopati hiljade hektara oranica, zasijati tone pšenice, kukuruza i duhana, zapaliti stotine srpskih sela i ubiti preko sedamsto hrvatskih Srba, što će biti udarac od kojega se Republika Hrvatska neće oporaviti do današnjih dana.
Prateći ovaj trag – prateći dakle trag srpske krvi po zapovjednoj odgovornosti - dolazi se do još šokantnijih otkrića. Ne samo da su optuženi hrvatski generali u Haagu zapravo agenti KOS-a, nego se kao srpska agentura razotkriva i cijela vladajuća vojno-politička struktura Tuđmanove Hrvatske. Kockice mozaika se konačno sklapaju: zašto bi inače pukovnik Udbe Vladeta Šeksentijević alias Vladimir Šeks – zašto, osim ako nije u Osijek ubačen ravno iz Beograda – i kao predsjednik Kriznog štaba i kao državni tužitelj štitio ubojice u uniformama Hrvatske vojske, u stvari svoje kolege iz Miloševićevih agentura?
Konačno, i Šeks će na istom suđenju Branimiru Glavašu – braneći se od optužbi da je 1991. u Osijeku bio nadređen Glavašu – priznati da je „kao predsjednik Kriznog štaba bio samo civilno lice u uniformi“, potvrđujući staru tezu Tuđmanove portparolke kako „nije pripadnik Hrvatske vojske svaki čovjek koji nosi odoru Hrvatske vojske“. „Odoru je lako odjenuti“, rekao bi Gojko Šušak. Da je živ, vjerojatno bi sad u Haagu svjedočio kako su je „mnogi dobili još 1990. godine, a kako nije bila praksa vraćati odore, mnogi su ih odnijeli kući, pa u njima okopavali vrtove, sadili duhan i organizirali Krizne štabove.“
Trag, shvatili ste na kraju, vodi do Zagreba, do samog vrha srpske mreže. Tek sad jasno je tko je Gojka Šuška poslao iz Kanade u Hrvatsku i otkud Franji Tuđmanu kao takozvanom komunističkom disidentu osamdesetih godina pasoš SFRJ. Projekt hrvatske države u potpunosti je smišljen u mračnim podrumima srpskih kontraobavještajnih službi, sve u cilju kompromitiranja hrvatske države. Razmislite malo: „Nezavisna Država Hrvatska bila je odraz povijesnih težnji hrvatskog naroda!“ Tek sad, lupajući glavom o zid, shvaćate da su ovu glasovitu rečenicu, direktnu optužnicu protiv genocidnog hrvatskog naroda, umjesto Franje Tuđmana mogli izgovoriti i Dobrica Ćosić, i Vasilije Krestić, i Antonije Isaković, i Matija Bećković, i Mihailo Marković, i bilo tko iz beogradske memorandumske čaršije, i da je takva mogla biti smišljena samo u srpskoj obavještajnoj centrali.
Konačno, eto pet godina kasnije Franje Tuđmana, generala srpske pete kolone u uniformi vrhovnika Hrvatske vojske, kako na kninskom kolodvoru euforično kliče da su „Srbi neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo“, dovršavajući tako velikosrpski projekt etnički čiste Hrvatske.
I tko zna kako bi sve završilo da nije u ovom specijalnom ratu i hrvatska obavještajna služba imala svoje adute. Da nisu obavještajci iz Zagreba uspostavili SAO Krajinu, da nisu hrabri hrvatski komandosi u uniformama srpske vojske – sve kompromitirajući JNA, Beograd i Srbiju – istjerivali i likvidirali Hrvate, palili hrvatska sela, opljačkali Slavoniju, granatirali Zadar, poharali Konavle, okružili Dubrovnik, razorili Vukovar, i na kraju bombardirali Zagreb. Ako vam se ova teorija čini malo nategnutom, pitajte predsjednika Sabora Luku Bebića jesu li Hrvatsku napali Srbi. On bi znao da jesu: nije li u tajnoj operaciji KOS-a 1991. godine i sam neko vrijeme po zadatku bio hrvatski ministar obrane?
Lako je, shvatili ste, bilo odjenuti sivomaslinastu uniformu. Mnogi su je dobili još prije 1990. godine, a kako nije bila praksa vraćati odore, mnogi su ih odnijeli kući, u njima okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli sravniti Vukovar.
Muško
Nebitno
Žensko
