Neprestano šećemo tvojim dobro poznatim ulicama i svoje misli skrivamo iza nemirnih pokreta, tako pokušavamo u velikom krugu zaobići sami sebe. Kao da nas negdje čeka bolji oblik od nas samih. Prije svega, ne možemo izbjeći svakodnevnu nepoznanicu vrijeme, ono se kao nevjerojatan obris prolaznosti provlači u tišini naših razmišljanja. Nimalo nam ne smeta razlog zbog kojeg zalazi u naše domove jer mu dopuštamo, zbog nekog samo nama poznatog opravdanja, takvu neprimjerenu znatiželju.
To isto vrijeme, koje kroz sve nas tako prebrzo teče, iziskuje previše napora. Često nam se čini kako je upravo ono krivac za tolika nerazumijevanja i nesnalaženja u hodu tvojim dravskim perivojima ili ravnim asfaltnim plohama. Moram ti priznati, stalno se izvlačimo nekakvom neuhvatljivom pomamom za tuđim sitnicama, ali istovremeno u nama neutaživa žeđ traži svaku kap sunca što se cijedi sa tvojih krovova. Zato uvijek u sebi s ponosom nosimo neku od onih tvojih sitnih utjeha. One u nama lagano na prstima prelaze metre i naša razmišljanja pažljivo vode u smjeru čvrstih izvjesnosti koje nudiš iz svakog svoga pogleda, osmjeha ili vješto podignutih obrva. S tim skromnim nadama prelistavamo doba i razdoblja u kojima smo se ranije sretali i ugodno razgovarali, a naša očekivanja su nešto značila.
U toj laganoj šetnji, dok se provlačimo kroz tvoje poglede, vlastitom šutnjom pokušavaš otkriti razloge zbog kojih smo nemirom krenuli. Kada se taj naš nemir nasloni na tebe, spremno nas zaštitiš pred naletom bezbrojnih zapitkivanja. Nikada ne ostavljaš nedoumicu vremena da s nama radi što hoće.
Za mudrost ne postoji raspojasanost, a ovo naše vrijeme sve je više sklono našu snagu zalijevati hranjivim sokovima uzbuđenja. U takvoj suptilnoj igri najčešće su zanemarena mjerila trajnih vrijednosti, jer svima nama se nameću kao rješenja bez kojih naš smisao ne bi niti postojao. Međutim, sjećamo se dana kada smo gubili razum, to plemenito ljudsko dostignuće. U tim vremenima uvijek si nas podsjećao kako se ne smijemo odvajati prema dolje tj. prihvaćati najnužnije i najsigurnije. Zato danas umjesto pognute glave, uzdižemo srca, jer s tobom ne priznajemo poraz. Za poraz nema mjesta.
Ako nam se slučajno nametne neko tuđe doba, znati ćemo se oduprijeti, kao što smo to znali u razdoblju naših najvećih nemira. Ništa ne moramo nadoknaditi, jer nigdje ne kasnimo. Za nas je cijelom svojom dužinom pripremljen život. Ako smo i potrošili dio predviđene staze, ima tko će umjesto nas potrčati. Nama je dovoljno na trenutak zastati, duboko udahnuti, i sve ono što smo do sada iskusili sačuvati među sobom.
Tekst:
Zal Kopp
Fotografija:
Davor Pavlić
Muško
Žensko
