Dana 29. ožujka 1901. rođen je
Andrija Maurović. Ćaća hrvatskog stripa je došao na ovaj svijet u mjestu Muo kod Boke Kotorske. Obitelj Maurović se otprilike pet godina kasnije seli u Dubrovnik gdje Maurović odrasta i počinje slikati. S školovanjem nije imao pretežnog uspjeha ali nadnaravni, kasnije reći će mnogi bravoruzni dar slikanja i crtanja mu omogućuju završetak školovanja. Morao je obećati kako će upisati Akademiju i svi nedostaci u znanju su mu bili oprošteni. Podršku u obitelji nije baš nalazio ali to ga nije smetalo jer je motive koje je vidio oko sebe izvrsno mogao reproducirati na toj intrigantnoj bijeloj površini koju je valjalo popuniti. Majka ga je sa zebnjom gledala dok slika prizore anarhista i pitala se što će biti s njenim Androm. Ali za Maurovića nije bilo zime, probno prodaje jednu sliku, prizor brodolomca za kojeg se ne zna gdje je završio. Nakon glumačke avanture u Sarajevu upisuje tadašnju Akademiju likovnih umjetnosti. No to nije bilo lako, odlazi direktno
Meštroviću i isti prilikom pregleda Maurovićeve mape zadovoljno počinje klimati glavom, Andrija je upao.
There must be some kind a way out of here...
Zbog nameta na pamet koji vjerujem i danas vlada na Akademijama likovnih umjetonosti, Maurović nije u prilici djelovati izvan Akademije a narudžbe padaju na sve strane. Pokazuje
Kraljevskoj akademiji za umjetnosti i umjetnički obrt bosanski grb i što bi se reklo
"ajte vatat rake" odlazi ilustritati sve što stigne. A stiže. Za sebe će reći da se nije htio probijati, probijao ga je njegov talent. Započinje rad na karikaturama koje izlaze u tjedniku Koprive. Uz njega djeluje također izbačeni s Akademije
Sergej Mironovič Golvočenko koji se bavi političkim motiviranim karikaturama dok Maurović radi šaljive erotske prizore. Za svog kolegu rođenog u Irkutsku će reći:
"Sunce mu žarko, činilo se da gleda korz tebe! Možda to Rusima dođe od votke koja ima natopi oči sve do zjenica.".
Poštanska marka
Raskalašen život dovodi Maurovićevo zdravlje u pitanje. Dnevna
"norma": dva kilograma pečene svinjetine, jedna litra rakije i dvije litre vina! Liječnik ga upozorava da će otići pod ledinu i 1952. pa sve do smrti 02. rujna 1981. drži se striktno pravila - ni komada mesa, ni kapi alkohola i ni dima cigarete! Počinje hodati 25 kilometara dnevno, gol do pasa, uvijek se umiva na česmi prilikom ovih
"šetnjica" te u zdravom tijelu, zdrav duh dolazi na vidjelo.
Dok ovo pišem na stolu mi stoje strip albumi
"Čuvaj se senjske ruke",
"Djevojka sa Sijere",
"Seoba Hrvata" te
"Andrija Maurović Biografija prorok apokalipse". Prva tri naslova su klasici, posebno imponira
"Čuvaj se senjske ruke" s prizorom na strani 43 gdje senjski uskok s sabljom u ruci govori:
"Oko za oko, zub za zub!". Nadalje, "Seoba Hrvata" strip koji je nastao u vrijeme NDH te neopravdano "držan na ledu" samo zbog te činjenice iako je Maurović 1944.
šmugnuo u šumu (što će reći partizane). Biogafiju Andrije Maurovića je priredio
Aleksandar Vojinović, knjiga se doslovno čita u jednom dahu i donosi prikaz jedinstvenog genija.
Iz erotskog opusa
Nekom ludom slučajnosti autor ovih redaka je rođen istog dana kada i Maurović. I tako jednog 29. ožujka gledam
TV Kalendar na državnoj dalekovidnici, te čekam što će plasirati o Andriji. Nije trebalo dugo, referenca glasi "...ostatak života je proveo kao samotni čudak...". Kako mi se pruža prilika da demantiram stanovitog O. K. (čitaj: Obrad Kosovac), inače urednika i prepravljača povijesti, u budućnosti se nadam stanovnika Paragvaja, evo nekih izjava navodnog "samotnog čudaka":
O ženama:
"Ono o Muzama nije samo priča! Jedna žena može umjetnika nadahnuti ogromnom stvaralačkom snagom, ionda kada on trpi zbog nje i kada ju obožava. Jedna žena daje umjetniku ono što se zove inspiracija, stvaralačka moć.."
O bespoštednom, i manijakalnom radu (proizvodnji na metre i kilometre crteža):
"Poslije su mi to zamjerili neki moji vajni kolege, bio im je krivo što nisu u stanju izveste tako nešto pa su me ogovarali iza leđa da podvaljujem jeftine kičerske crteže koji nemaju nikakve veze s umetnošću. Oni se kao tobože istinski umjetnici ne bi latili takva posla koji im je ispod časti. Po njima time se može baviti samo netko kao ja, koji je u umjetničkom smislu nitko i ništa i koga će jednog dana izbaciti iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske zato što uskraćuje platiti članarinu! Kao da su oni stalno plaćali članarinu, sunce im nesposobno!"
Objašnjavajući odluku o promjeni stila života:
"Što je to značilo "ili-ili"? Da se odreknem pušenja, pića, neurednog života i napronog rada ili sam sigurno otpisan, ovaj put od dragog Boga, pa mogu nekom novom slikaru prepustiti dušu, a tijelo zemlji. Bio sam od godina rada, bančenja, zatvora, i rata totalno skrhan, skoro i oslijepio, što me najviše zabrinjavalo! Zar da vegitiram bez mog slikarstva? Mudra i svemoćna medicina zapravo je od mene digla ruke. Shvatim tada da sam moram vratiti tijelo u ravnotežu s duhom, uskladiti prema kineskoj filozifiji jing s jangom i okrenuti se makrobiotici te ostalim terapijama alternativne medicine a ne se predati ovoj akademskoj i visokoučenoj koja ne zna danas još izliječiti niti običnu prehladu. Priroda ti je dala život, ona ga i oduzima. Znači, u njoj su i lijekovi! Pet stotina terapeutskih tehnika poznaje alternativna i tradicionalna medicina, a za nas pametnjakoviće - sve je to mistika! Cijelo čovječanstvo je sa svojom civilizacijom danas u krizi jer je u tom pišljivom dvadesetom stoljeću poremetilo ravnotežu između prirode i tehnologije. U jednoj noći napustim duhan, alkoholna pića, meso, a prije rata pušio sam po stotinu cigareta na dan, naravno za besanih noći. Popio bih i po dvije litre rakije! Predam se filo-terapiji, ispijanju čajeva, jogi, makrobiotičkoj hrani, vegetarijanstvu, mojim obaveznim šetnjama, naturopatiji sunca i zraka, a budale neka brbljaju što hoće i ispijaju aspirine. I eto me, prošao sedamdeset i petu godinu, i trideset godina od zdravstvene krize, smiren sam... Smiren sam... Zdrav... Slikam kad ja hoću. Ustajem se zorom i liježem sa sumrakom. Ne palim elektriku jer kvari oči. I koža ima svoja pluća, i ona diše, na jutarnjim šetnjama prema Sljemenu od ovog stana na Pantovčaku penjem se kao - "gospodar zlatnih bregova", i skidam u šetnji tu odjeću koju imam, a hlače na štap. Sretnim neki dan opaticu, u prolazu kod Šestina pa se prekriži vidjevši me. "Što se križaš, sestro, golgog patnika nosiš na križu oko vrata!" odvratim."
Poprilično zdrav stav o životu pa se nameće pitanje tko je tu čudan? Maurović je bio štošta no kao što bi se izrazio
Miljenko Smoje, nije bio pizda. U čast
"Starog mačka" nacrtah ovih nekoliko crteža, nedostojnih velikog autra, ali potaknutih likom i djelom opisanim u biografiji.
So messed up...
Piše, a ponekad i crta: Saša Paprić
Muško
