Literarno Kreativni forumasi

1step2far je napisao/la: › Ecstasy ekstaza

Hmmm.... definitivno pokreće misli u glavi

P.S. Mali savjet - drugi puta broji slogove!

Jeff, tebi pod hitno treba objaviti neku zbirku poezije!
pod hitno!

insomnia je napisao/la: › Zaboravljena Zaboravila sam sebe kao sretnu Zubi grizu usnu drhtavu i sjetnu. Zaboravila sam ljubavi dodir Ovaj život nije bio moj odabir. Zaboravila sam misliti bezbrižne misli Crni oblaci sjaj jutra mog su potisli. Zaboravila sam svega ovog smisao Negdje ga je bio um moj zapisao. Negdje u pijesku, svjetlucavom i mekom Gdje val ga je, poput sveg ostalog, izbrisao. Zaboravila sam, potpuno zaboravila Kada sam to s tugom paktirala Kada me to nesreća prvi puta posjetila Zar nisam već dovoljno okajala? Zaboravila sam pravu sebe, Zapamtila samo crnu trulu sebe. Zaboravila sam zaboraviti Sve čega sam se oduvijek borila ne bojati. Zaboravila sam i plakati, Hoće li me život ikad zaboraviti na to podsjetiti? Hoće li me itko više ikad poljubiti, Hoće li me itko više ikad zagrliti, Zaboravljenu me svijetu ponovno otkriti? Neće, zaboravili su i zaboravit će. Kao što sam i ja zaboravila.

aplauz za ovo curo..samo tako nastavi

zlusch je napisao/la: › OligofreniDikobrazoid je napisao/la: › zlusch je napisao/la: › ZVONIMIR LUSCH Žana Uff, ovo ti nije trebalo... sad kad krenem silovati ovaj veleuvaženi topic svojim proznim uzletima

bogme bi ti na zapletu pozavidjela i agata kristi..

Ovo mi je jedan od najdražih posljednjih uradaka:

Fakin

Poljubi me za rastanak dragi ljubavniče
na daskama tvoje svilene pozornice
da budem kao i sve ostale plesačice
s kojima si završavao sve svoje kazališne priče.
Odaje te svaki pokret da imaš posebnu esenciju
i sebe mi daješ kao injekciju adrenalina
izvrsno glumeći nestašnog fakina
ostavljajući za sobom sveopću dekadenciju.
Poljubi mi usne dok ne gledaju ljudi
udahni mi kapi životne metamorfoze
i smrt mi je mila od prekomjerne tvoje doze
stegni me na svoje muževne grudi.
Glumi još večeras nestašnog fakina
na ljetnoj pozornici mojeg života
neka te savlada moja nevina ljepota
i griješna linija mog tijela što neodoljivo je fina.
Poljubi me za rastanak dragi ljubavniče
na daskama tvoje svilene pozornice
vješto sakrij iza šešira i šminke svoje pravo lice
i zapamti zauvijek svaki trenutak ove naše tajne priče.

Moja voda

Gužvam se s ljudima u redu pod srpanjskim suncem.

Vrhunac Trećeg ljeta se bliži i dani su sve topliji. Oni koji su mogli iselili su se mjesecima prije, kada je bilo Prvo ljeto, a još ih je više otišlo u onih par paklenih tjedana Drugog. Ne znam zašto sam ostao. Nije samo pitanje novca. Nostalgija možda? Mnogi koji odu ne vraćaju se, a ova isušena pustinja nekadašnjeg grada... prirasla mi je srcu.

Polako, pomičem se naprijed. Osjećam tanku kap znoja kako mi klizi niz čelo, preko sljepoočnice do obraza. Automatski dižem ruku prema kapljici i razmazujem je poput krvi dosadnog komarca po obrazu. Malo svježine uvijek dobro dođe.

Tišina.

Ljudi ne pričaju međusobno. Nema vozila. Nema vjetra koji bi zašuštao i polomio usahle niti grana breza. Nema čak ni komaraca više. U odrazu na staklu vidim vlastite izbrazdane crte lica kako se šire u osmijeh. Nekada su komarci bili najveći razlog za žalopojke stanovnika ovog grada. Pored onih birokratskih, koji danas vladaju. Nedostatak novca, posla. Hrane. Malo toga raste u ovakvoj klimi u kojoj je sedam od dvanaest mjeseci suša. Zastrašujuće dugotrajno ljeto razbijeno u tri dijela, da bi se barem mogli praviti da imamo četiri godišnja doba.

Sustav vodoopskrbe je odavno izvan upotrebe. Zato sada stojim u redu.

S druge strane stakla nekadašnjeg kioska na glavnom gradskom trgu dočekaju me sive oči neke dobre dušice koja za teške pare prodaje zagađenu vodu u bocama. Vjerojatno je prije ove suše prodavala povrće na tržnici uzgojeno uz gradsku obilaznicu.

„Tri, molim vas.“ Kada mi je glas postao tako hrapav?

Pogled i zloban osmjeh. „Samo dvije po osobi.“

Mrštim se. Zar opet?

„U redu, dvije.“ Pružam joj akvakarticu koju provlači kroz stroj, skidajući mi s već ionako tankog računa novce. Dakako da se automatski zabilježi datum. Danas više nigdje ne mogu kupiti kap vode ni da mi život ovisi o tome.

Dodaje mi dvije litarske boce mutnjikave vode i karticu. Nešto tamno se sleglo na dno. Čini se da su im filteri opet pokvareni. Ne da su ikada radili kako spada.

Grčevito stisnutu bocu prinesem ispucaloj površinu usnama. Žena bulji u mene. Slegnem ramenima i bez pozdrava se okrenem.

Uskim prolazom između zgrada brzo dolazim do stare obale. Mislim da je ona jedan od razloga zašto ne mogu otići – ima nešto u gubljenju poslijepodneva zureći u sporu, lijenu vodu. Kao da gledaš u beskonačnost.

Nema više vode u koritu, da se razumijemo. Boljih dana muljevito se dno svjetluca od vlage, ali to je to. S one strane obale samo krpe zemlje smeđe i žute boje. Ono što je nekada bio šumarak danas je zgarište. Jedna od prvih žrtava požara onih godina kada su suše tek počele. To i gradski parkovi, kao i naselja uz njih.

Ali most je ostao.

Prljavobijel, zabada se u crnilo na sjevernoj obali. Izvija se ponosno, odbijajući se pokoriti kandžama vremena. Beskoristan. Napukao na nekim dijelovima. Većine teških metalnih kabela koji su ga pridržavali davno ukradenih i prodanih u staro željezo.

Često se sjetim onog starog vica, koji ama baš nikome nije bio smiješan. Iako danas ja umirem od smijeha uvijek kada vidim ovaj prizor.

Koja rijeka teče ispod Dravskog mosta?

Pitanje natopljeno cinizmom. Više nema ničega što bi tuda teklo.

Čak i danas, smijuljim se... sve dok mi pred očima zavodnički ne zaplešu iskrice. U isto vrijeme kada mi zatiljak eksplodira u boli.

* * *

Kapci, tako teški.

Tupa pulsirajuća bol negdje ispod kose na glavi. Kao u vodi, polako rukom taknem kožu. Mokro. Još sporije dovlačim prste prema licu. Crveno.

Prepuštam se tami koja majčinski pruža ruke prema meni.

* * *

Noć.

Drugo buđenje nije ništa ugodnije od prvog. Naprotiv. Ležim na nečemu. Zrnatom. Pijesak?

Svjetluca, obasjan Mjesecom koji mi visi nad glavom.

Svijest mi se vraća u naletima isprekidanim osjećajem slabosti. Sjedam, podižem pogled prema nečemu tamnom što se izdiže pred mojim pogledom. Brdo?

Ne.

Nasip. Korito. Okrećem glavu u lijevo i vidim sjenku mosta.

Jedva se nekako ustajem. Osjećam se... lako. Isprva mislim da je to samo od udarca i zabrinuto pružam prste prema hrapavoj, suhoj masi slijepljene kose i pijeska. Vjerojatno bih trebao otići u neki od priručnih med-centara da mi to očiste. Ili to ili žrtvovati jednu od...

Boce.

Osvrćem se oko sebe. Nemoguće. Ne.

Voda je jedan od dva razloga zašto bi netko napao mene. Ne moram ni provjeravati džepove da znam da akvakartice također nema.

Stojim na mjestu, a onda mi se tlo ruši pod nogama i padam na koljena. Bez akvakartice, ne mogu do vode... A da bih nabavio drugu nemam novaca a ni vremena za višemjesečnu borbu s čudovištem papirologije kojeg je potrebno poraziti ukoliko netko želi dobiti karticu.

Očaj.

Slabost. Vrti mi se i imam želju za povraćanjem. Potiskujem je samo snagom volje. Skupljam i širim zvjezdastu sjenu koju stvaraju moji mršavi prsti, ostavljajući tragove u suhom, oštrom pijesku. Grebe me nešto, vjerojatno komadić drveta ili kamen naplavljen godinama ranije. Usporeno, kao u snu mi do svijesti dolazi taj podatak.

Tamni kružić pojavi se u pijesku obasjanom mjesečinom. Zatim još jedan. I još jedan.

Treba mi trenutak da shvatim da to izlazi iz mene. Da mi je lice iscrtano putevima i da svi vode do očiju.

A onda se zagrcnem. Počnem se smijati, sve jače i jače, dok se ne prevrnem na bok, tresući se od smijeha i jecaja koji se bore za prevlast.

Koja rijeka teče ispod Dravskog mosta?

Nova, slana Drava koja izvire iz mene. Samo moja Drava.


(ovo je tekst koji nisam napisala ja vec moja sestra, ali kako ona nije clan foruma - a ja skromno smatram da je uradak posebno zanimljiv osjecanima - uz njenu dozvolu postam tekst ovdje)

Dobar vam dan. Zovem se Ivan Prgomet Selak.
Rodjen sam 15.3.1984 u kliničkoj bolnici u slavonskom gradu Osijeku koji se u to vrijeme nalazio u republici Jugoslaviji.
Dragi otac i majka zovu mi se iVANKA I iVAN.
16.3.1976 mi je rodjena voljena sestra Ines. Ines ima dvoje djece Bornu i Leonu i muža Danijela. Što se toga tiće ja trenutno nemam niti djevojku. Trenutno je poćetak dvije tisuće i devete godine.
Krajem ljeta dvije tisuće i sedme godine dogodila mi se teška prometna nesreća zbog koje sam još uvijek nepokretan te se krećem u invalidskim kolicima. Inaće studiram na fakultetu ekonomije u Osijeku. Od poćetka dvije gisuće i devete godine nalazim se u bolnici dr. Martin Horvat u Rovinju na rehabilitaciji, oporavak još uvijek traje i još uvijek sam nepokretan.Najviše me muće kalsifikati na oba koljena i na oba kuka. Njih ću najvjerojatnije morati operirati za par mjeseci. Pa se nadam da ću onda moći bar na štakama hodati. Ali sutra se vraćam kući u Osijek gdje ću nastaviti raditi sa privatnim fizioterapeutom Petrom. Sa Petrom radim tri puta tjedno po dva i po sata. Svaki puta po sto i pedeset trbušnjaka. I u ortozama hodam po kući. Hodam tako što me Petar drži za lijevu ruku a prijatelj Hrvoje za desnu ruku. Svaki puta uspijem sve više koraka napraviti. Otac mi je nažalost isto teško bolestan. On je prije tri mjeseca operirao perikarditis.Hobiji su mi sviranje bas gitare i ponekad sam i disk đokej. Prije sam organizirao svoje tulume zvali su se "disko igranke"tamo sam puštao plesnu glazbu sedamsesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.Što se tiče društva jako sam sretan zato jer imam gomilu prijatelja u Osijeku i Zagrebu.Upravo sam se vratio sa šetnje u svoju bolničku sobu broj dvadeset i jedan.Taman prije nego što poćne većera.Poslije većere ću gledati televiziju. Većernji dnevnik i poslije toga možda i neki film. Šetnja me razveselila, jer je vani prilićno ugodno iako je uskoro moguća i kiša.Nazvao sam dragu sestrićnu Anu kad sam bio na bolnićkoj terasi koja je ogromna oko sto kvadrata. Na njoj samo nas dvoje i dva stola za ping pong. U Rovinju su ljeta sigurno impozantna. Sigurno zato što je Rovinj turistićki gradić. Iako mi se danas sve ćini nešto depresivno- sigurmo bit će da je uobičajena zimska nedjelja. Danas je osmi mart.Majka je u kafiću dobila žute jaglace u teglici na poklon. Blistala je od sreče.Vani nam je bilo jako lijepo. Popili smo dvije kave.A poslije njih majka je popila prošek a ja malo pivo. Ugodno sam se osječao nakon piva. Nakon toga sam nazvao sve cure iz adresara mog mobitela i ćestitao im dan žena. Sad će većera pa poslije nje idem gledati televiziju. Gledat ću dnevnik pa nogometnu utakmicu između klubova Osijek i Dinamo. Ja sam iz Osijeka pa je jasno za koga ću navijati. Dinamo je razbio 2-0 ali nema veze ipak su nekoliko puta bolji. Pripremam se za subotu i slavlje dvadeset i petog rođendana.U subotu slavim s prijateljima a u nedjelju sa rodbinom.

Žena koja je zalutala; zovite me Traviata, molim Vas

Čini li se meni ili stvarno idem kontra ostalih,
dobrotom jedinstvenom protiv onih zlih,
perom guščjim protiv gvozdenih mačeva,
lijekom prirodnim protiv teških otrova.
I kao da sam zarobljena u sivim zonama,
dok guram zidove što me stišću nejakim prstima,
netko me zlobno ubada bodežima u leđa,
netko me po jekama života bez prekida vrijeđa.
Možda sam žena što samo je zalutala,
po prostranstvima misli zbrkanih odlutala,
žena što traži od ljudi jasne odgovore,
što plete samo sličnim gubitinicima lovore.
Idem li stvarno krivom stranom glavne ulice,
dok prate me u stopu samo gladni psi lutalice,
ima li ikome smisla što je moja Traviata,
tebi nezahvalni stvore zalupila zauvijek svoja vrata?
Ne tražim ništa više osim bijele latice mira,
da moje kvake ljubav lažna više nikada ne dira,
i da jednom, samo jednom budem voljena,
strastno ljubljena.

bravo, @1step!

.......

padobranac je napisao/la (Pogledaj post): › Jeff, tebi pod hitno treba objaviti neku zbirku poezije! pod hitno!

Tek sam sada ovo skontao... Hvala ;-)

...pa, dobro Jeff - di si ti dosad???

anakonda je napisao/la (Pogledaj post): › ...pa, dobro Jeff - di si ti dosad???

Uh, ne pitaj...
Uglavnom, tu sam sada
Ti?

Jeff Murdock je napisao/la (Pogledaj post): › anakonda je napisao/la (Pogledaj post): › ...pa, dobro Jeff - di si ti dosad??? Uh, ne pitaj... Uglavnom, tu sam sada Ti?

...eo i ja kod kuće već neko vrijeme.... ...veri najs tu si ju agen hijr....očekujem puno kreativnih rečenica od tebe sa svih tih putovanja ....

anakonda je napisao/la (Pogledaj post): › Jeff Murdock je napisao/la (Pogledaj post): › anakonda je napisao/la (Pogledaj post): › ...pa, dobro Jeff - di si ti dosad??? Uh, ne pitaj... Uglavnom, tu sam sada Ti? ...eo i ja kod kuće već neko vrijeme.... ...veri najs tu si ju agen hijr....očekujem puno kreativnih rečenica od tebe sa svih tih putovanja ....

Ma nisu putovanja toliko. Bio sam tu, ali nisam bio "tu". Duga priča...
BTW, da ne bude off-topic