...Osijek je postao jedna čudna mješavina različitih ljudi doseljenih s raznih strana....kao i u Zagrebu, također - samo je Osijek ipak jedna manja sredina i to dolazi do izražaja....a mentaliteti ljudi koji su živjeli prije i mentalitet doseljenika je bitno drugačiji i često dolazi do nekakve vrste sukoba....kao i tradicija i kultura.....opet se vraćam na Zagreb - tu sam već hrpu godina i radim uglavnom sve ove godine u struci....zašto sam uopće otišla??...zato što u 2 dvije godine uzaludnog traženja, jednostavno nisam mogla dobiti posao, jer su uvijek nečiji rodjaci bili ti koji su imali više šanse od mene....a ja sam rođena u Osijeku, preživjela u gradu rat i živjela još u njemu sve dok mi nije puko film i dok nisam vidjela da jedino što je još preostalo je otići u tu jebenu metropolu....i gle čuda, odmah sam dobila posao, preko natječaja, bez štele, novaca, blablabla....
...u centar grada gdje sam nekad živjela, teško da bi se vratila...kad sam nedavno došla u Osijek, u Divaltovoj nisam znala gdje sam, jer izgledom me ubila u pojam....kad sam vidjela Antu u punoj veličini, smrklo mi se....
...otišla sam preširoko, opet
...uglavnom, teško je Osijeku, ne znam kakav je život u ostatku regije, jednako valjda ako ne i gore...da li je do mentaliteta, kulture, tradicije, lijenosti, apatije - pojma nemam.....al' pao mi je na pamet Đuka Begović:
"
Dakako, i Đuka je- kako to i drugi Šokci- ponajviše precjenjivao sebe. Tek ponekad trglo bi se u njemu nešto i kršilo tu samouvjerenost o moći njegove volje i on bi šutke i pred drugima priznavao da nitko ne živi po svojoj volji nego da je jedan život ovisan o drugomu, jedno zlo ucijepljeno drugim zlom itd.- Svi smo mi- vidjelo mu se onda- povezani jednim koncima, utkani u jednu pređu."