Sramotno kako nitko dosada nije objavio na portalu, a sve vrsni "politolozi"!
...no dobro
Umrla Savka Dabčević-Kučar
Vodeća ličnost Hrvatskog proljeća i jedna od najvažnijih političarki u hrvatskoj povijesti preminula je u svojoj obiteljskoj kući u 86. godini života.
Iz PU zagrebačke potvrđeno je da je policija pozvana u stan u Rockfellerovoj 57 gdje je mrtvozornik ustanovio smrt Savke Dabčević-Kučar.
Savka je rođena na Korčuli 6. prosinca 1923. Njezin otac, Antun Dabčević, bio je pravnik, potomak stare bokeljske pomorske obitelji brodovlasnika i kapetana.
Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u Zagrebu 1895. godine, kao tadašnji brucoš filozofije, suđen je i kažnjen zabranom studiranja na Sveučilištu u Zagrebu. Završio je pravni fakultet u Beču.
Godine 1951. Savka se udala za diplomiranog inžinjera rudarstva Antu Kučara. Majka je dviju kćeri. Jedna završila i doktorirala kemiju, a druga fiziku.
Savka Dabčević-Kučar je završila Žensku realnu gimnaziju u Splitu 1941. godine i bila najmlađa maturantica.
Već kao gimnazijalka iskazuje mnogostrukost interesa i nadarenosti (književnost, filozofija, psihologija, umjetnost, povijest). Spominjana je kao najbolja učenica u nekoliko splitskih naraštaja.
U razdoblju 1941.-45. nije nastavila školovanje. Kada su joj brata uhitile talijanske vlasti za vrijeme okupacije, ali i zbog vrlo loših materijalnih prilika, pomagla je uzdržavanje obitelji davanjem instrukcija đacima.
U rujnu 1943. otišla u partizane, poslana u El Shatt, odakle se vratila 1945. godine.
Nakon rata upisala tadašnju Ekonomsku višu školu (kasniji Fakultet ekonomskih znanosti) šk.god. 1945./1946.
U tijeku 1946. odlazi na studij u SSSR, u Lenjingrad na Finansovo-ekonomičeski fakultet. Tamo završava dvije godine studija.
Zbog rezolucije Informbiroa prekida studij i u lipnju 1948. se vraća u domovinu. Nastavlja studij ekonomskih znanosti u Zagrebu. U šk.god. 1948./1949. završava dvije nastavne godine. Diplomirala je u prosincu 1949.
U siječnju 1950. izabrana je za asistenticu na Fakultetu ekonomskih znanosti za predmet politička ekonomija, potom je obranila i magisterij.
Doktorira sa temom J.M.Keynes-teoretičar državnog kapitalizma (mentor prof.dr. Mijo Mirković). Jedna je od prvih žena doktora ekonomije u Hrvatskoj.
Izbor i obrada nemarksističkog ekonomskog teoretičara u doktorskoj disertaciji u to doba svakako je iznimna pojava.
Savka Dabčević Kučar je izabrana za docenta na istom fakultetu 1954., za izvanrednog 1957., a konačno i redovnog profesora 1960. godine.
Kao profesor je 1960. dobila Fordovu stipendiju za jednogodišnji boravak u inozemstvu – 10 mjeseci u SAD-u i 2 mjeseca u Francuskoj. Na tom studijskom boravku proučavala je moderne metode praćenja i organiziranja regionalnog razvoja.
Bila je organizator, dvije godine voditelj i profesor na poslijediplomskom studiju Ekonomika komune.
I pored svog kasnijeg velikog političkog angažmana, nikad nije prekidala predavanja i rad na fakultetu do 1971. Nakon osude u Karađorđevu, u prosincu 1971. zbog njena političkog djelovanja, a u okviru potpunog eliminiranja iz javnog života, nalogom partije prinuđena je napustiti fakultet i stručni i znanstveni rad.
Na fakultetu u Zagrebu nije ostao sačuvan nikakav pisani trag da je ikada tamo boravila, radila, predavala, tiskala radove, vodila doktorske radnje i sl. U rujnu 1972. odlukom CK-a zaposlena je u Sekretarijatu za financije SRH. Čim je ostvarila uvjete za prijevremenu mirovinu 1975. otišla je u mirovinu.
Dobitnica je dviju najviših republičkih nagrada za znanstveni rad "Božidar Adžija" (1964. i 1967.).
Govorila je francuski, engleski, njemački, talijanski i ruski jezik. Paralelno s nastavnim i znanstvenim radom, uključuje se i u konkretnu gospodarsku praksu.
Za vrijeme predsjednikovanja Vece Holjevca sudjelovala je u radu Gradske skupštine Zagreba kao predsjednica Savjeta za društveni plan i financije. 60-tih godina bila je jedan od sudionika u razradi Privredne reforme (u izradi tzv. Bijele knjige).
Politička djelatnost
Kao uvjereni antifašist od 1941. pomagala NOP, ali nije pristupila organizaciji. U partizane je otišla u tijeku masovnog ustanka u Dalmaciji u rujnu 1943. Od partijskog vodstva raspoređena je kao politički radnik na oslobođenoj teritoriji Brač – Šolta. Tamo je u prosincu 1943. postala članom KPH.
Odlukom Oblasnog komiteta KP za Dalmaciju krajem 1943. upućena je kao jedan od rukovoditelja zbjega u El Shatt, Egipat. Obavljala je dužnost člana Odbora JNOF-a (Jedinstvene narodno oslobodilačke fronte) za zbjeg i člana rukovodstva USAOH-a i SKOJ-a, kasnije i KPH-a. U domovinu se vratila nakon svršetka rata s posljednjim grupama iz El Shatta.
Od 1945. je obnašala razne političke funkcije i bila član mnogih političkih i partijskih vodstava, ali ne profesionalno. Tako je bila birani zastupnik Gradske skupštine Zagreba.
Dva puta (oba puta s protukandidatom) birana je za poslanika Savezne skupštine SFRJ, gdje je već tada otvoreno zastupala gospodarske interese Hrvatske.
Bila je član Interparlamentarne unije SFRJ i sudjelovala na međunarodnim zasjedanjima IPU, na kojima je istupala s referatima. Kao član jugoslavenske delegacije u UN, od rujna do prosinca 1966., te predstavnik SFRJ u Socijalno-ekonomskom vijeću UN-a u diskusiji o desetljeću socijalnog i ekonomskog razvoja u svijetu, držala je govore.
U SK je obavljala mnoge dužnosti, bila je član Sveučilišnog komiteta, član CK SKH i CK SKJ, 1964-65. bila je sekretar za ideologijska, pa 1966-67. za ekonomska pitanja CK SKH. 1967. postaje predsjednica Izvšnog vijeća Sabora Republike Hrvatske i time prva žena predsjednica Vlade (ne samo u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, nego i na širim balkanskim prostorima).
Dvije godine nakon toga Savka Dabčević-Kučar dobija najvišu moguću političku funkciju (u tom vremenu), tj. postaje predsjednicom Centralnog komiteta SKH.
Tu dužnost obavlja od 1969. do nasilne smjene 1971. Prva je žena predsjednica SKH jedne republike, a bila je i član je Predsjedništva CK SKJ.
U Zastupničkom radu i kao predsjednica hrvatske vlade zastupa hrvatske političke i gospodarske interese; zalaže se za ravnopravniju poziciju i elemente državnosti Hrvatske u SFRJ i za drugačiju gospodarsku politiku – bližu tržišnim uvjetima, s manje državno-administrativnog i birokratskog uplitanja u ekonomiku. Žestoki je protivnik centralizacije.
U tadašnjim okvirima bori se za demokratizaciju društva. U SKH djeluje protiv dogmatizma i staljinizma. Oštar je protivnik jugounitarizma i velikosrpstva, te aktivna protiv velikosrpske dominacije u svim sferama života.
Vodeća je ličnost hrvatskog proljeća.
Politički je osuđena u Karađorđevu 1. prosinca 1971. od tadašnje jugoslavenske komunističke vlasti. Ne želeći se odreći svojih političkih stajališta i ciljeva, podnosi ostavku na mjesto predsjednika i člana CK SKH 12. prosinca 1971.
Isključena iz SKH 12. travnja 1972. Odlukom partije isključena iz sveg političkog, javnog, pa i stručnog i znanstvenog rada. U godinama nakon 1971., iako neprekidno proganjana, prozivana i šikanirana, živi u stalnoj oporbi prema vladajućem sustavu. Okuplja oko sebe proljećare, disidente i antirežimske ljude.
U vrijeme sloma komunizma u Europi, u političkom i javnom životu, javlja se serijom članaka u Slobodnoj Dalmaciji u siječnju 1990. Pledira za organiziranje svih onih hrvatskih i demokratskih (antikomunističkih i antijugoslavenskih) snaga, koje su još neorganizirane, a postoje na hrvatskoj sceni.
Na poziv predstavnika HSLS-a i HKDS-a pridružuje se kao izvanstranačka osoba, zajedno sa još nekolicinom istaknutih pojedinaca – Koaliciji narodnog sporazuma.
Koalicija ujedinjava demokratske centrističke hrvatske stranke (HSS, HDS, HSLS, HKDS, SDSH) kako se protukomunistički hrvatski glasovi ne bi na prvim slobodnim izborima usitnjavanjem izgubili.
U listopadu 1990. zajedno s istomišljenicima formira demokratsku stranku centra – Hrvatsku narodnu stranku (HNS).
Prva je predsjednica HNS-a, birana tajnim glasovanjem u siječnju 1991. Još dva puta izabrana za predsjednicu stranke, drugi put uz protukandidata. Svojom odlukom povlači se s te funkcije u studenom 1994. Birana je u vodeća stranačka tijela i za počasnu predsjednicu HNS-a, što je bila i do svoje smrti.
Savka Dabčević-Kučar, kandidirala se na izborima predsjednika Republike Hrvatske 2. kolovoza 1992. i kao predsjednički kandidat dobila šest posto glasova.
U svom političkom djelovanju dosljedno je zastupala suverenost i neovisnost Republike Hrvatske i jačanje demokracije, gospodarstvo tržišnog tipa sa socijalnim elementima i integraciju Hrvatske u europske institucije.
Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, kao oporbeni stranački prvak, djelatno sudjeluje u akcijama koje jačaju međunarodni položaj Republike Hrvatske i njenu obrambenu snagu.
Tijekom rata bila među ne velikim brojem političara koju su obilazili prve bojne linije u Slavoniji, Petrinji, Pokupskom, zaleđu Dalmacije itd.
Kao član HNS-a ušla je u Hrvatski sabor 7. rujna 1992. i do 28. studenog 1995. zastupnica je u Saboru. Član je Odbora za gospodarstvo i pokreće na Odboru i saborskim zasjedanjima mnoga pitanja bržeg i efikasnijeg gospodarskog razvoja, te za privatizaciju putem podjele dionica.
Kritizira tekuću gospodarsku politiku u mnogim pitanjima, te daje mnogobrojne konkretne i kvalitetne prijedloge.
Kao član Odbora za vanjsku politiku Sabora, bila i u mnogim saborskim delegacijama u inozemstvu, na razgovorima u Vijeću Europe u Strassbourgu, dvaput kada se radilo o prijemu Hrvarske u Vijeće, te uvijek argumentirano zastupala državne interese Hrvatske.
Kao istaknuta politička ličnost pozivana je i na mnogobrojna međunarodna politička savjetovanja i susrete.
Godine 1997. objavila je knjigu 71. Hrvatski snovi i stvarnost, koja je bila pravi politički bestseler u Hrvatskoj. Nosilac je brojnih inozemnih i domaćih odlikovanja.
Preuzeto sa NET.HR
Umrla Savka Dabčević-Kučar
Muško
Nebitno
Žensko
"jebo babu, i baba je fina, i u babi ima vitamina" op sa sa 
